‘Zločin i kazna’ u Gavelli – gdje nestade sjekira?

Svibenova prilagodba može se čitati kao uprizorenje košmarne vizije nepravednog svijeta. Impresivno i opojno.

Zločin i kazna (Foto: Jasenko Rasol)

U programskoj knjižici predstave, redatelj i autor dramatizacijskog scenarija Zlatko Sviben navodi kako se prilikom adaptacije romana „Zločin i kazna“ (1866) Fjodora Mihajloviča Dostojevskog kazališnim daskama, osim na izvornik oslonio na još dva predloška – dramske obrade Bernarda-Marie Koltesa („Proces ivre“, 1971) i Gastona Batyja („Crime et Chatiment“, 1933) – odnosno da se „ruskoga romanopisca u ovoj izvedbenoj prilici iščitavalo baš i s triju razlikovnih dramatizacijskih motrišta (ansamblgrađanski, socijalmoralni, postdramskolirski)“, kao i da se vodilo računa o bilješkama Dostojevskog koje potvrđuju da je pisac ozbiljno razmišljao o iznošenju priče u prvom licu ili u obliku zločinčeva ispovijednog flashbacka, što je Svibenu ponudilo argument za istodobno uprizorenje tzv. objektivne i nutarnje inačice događanja.

Njegova se postava u zagrebačkom kazalištu Gavella zacijelo može čitati i kao, recimo, ekspresionistički-modernističko uprizorenje – poprilično impresivno – košmarne, bunovne, grozničave vizije svijeta kakvim ga doživljava psihički rastrojen glavni (anti)junak, student prava Rodion Romanovič Raskoljnikov koji u šezdesetim godinama 19. st. u Sankt Peterburgu sjekirom (koja kao znak smrti resi plakat, ali u predstavi ne postoji kao rekvizit!) ubije i potom opljačka mrsku mu staru lihvaricu Aljonu Ivanovnu te pride, silom prilika, i njezinu trudnu sestru koja je slučajno naišla u zao čas. Elegantna, estetizirana, pregledna i u svakom pogledu uigrana, uštimana i pomno podešena cjelina, primjereno je debalansirana, rasklimana, rastrzana, iskidana podmetanjem klipova kaotičnosti, posve u skladu s preokupacijama Dostojevskoga koji je portretirao burna ljudska stanja prikrivena ispod gornjeg površinskog sloja, iza onoga što se pristojno pokazuje javnosti. U skladu i s perspektivom Raskoljnikova koji u svom nemiru registrira samo odabrane, nevesele i uznemirujuće segmente zbilje. Život, dakle, ni po piscu, ni po njegovu junaku, nije uredna, uzročno-posljedično logična pripovijest s uvodom, zapletom, raspletom i svršetkom, ni lijepo umotan paket urešen mašnicom u boji, nego neuhvatljiv i običnom smrtniku nerazumljiv zbroj niza silnica što se neprestano sudaraju i sukobljavaju na najneočekivanije načine.

Zločin i kazna (Foto: Jasenko Rasol)

Razvijajući taj fon, Svibenov „Zločin i kazna“ nudi dvoipolsatnu seriju zamamno uznemirujućih snolikih prizora u kojima se ružno spaja s lijepim, ugodno s jezivim, grubo s nježnim, a koji se nerijetko, „filmskom montažom“ – flashbackovima i gdjekad nemilosrdno naglim rezovima – prekidaju prije svršetka i hitro zamjenjuju jedan drugoga, što se ostvaruje uz nemalu pomoć izvrsno osmišljenih i izvedenih glazbenih (skladatelj Darko Hajsek), zvučnih, svjetlosnih (Zdravko Stolnik) te scenografskih efekata i rješenja.

Dojmljivom scenografijom Ane Martine Bakić i Ivane Knez dominiraju veliki pomični kubusi koji po dubini dijele prostor na nekoliko odsječaka te (ekspresionistički) smanjuju perspektivu, a čiji su zidovi urešeni rukopisno ispisanim riječima, što vizualno asocira kako na knjiško podrijetlo teksta, tako i na, recimo, misaoni nered u umu protagonista, inteligentnog i obrazovanog, ali nezrelog i nestrpljivog nezadovoljnika izjedenog nemogućnošću žurnog ispravljanja krivih Drina (ili Krivih Neva), jalovog buntovnika protiv licemjerja i nepravdi svijeta što ga okružuje, duboko pogođenog vlastitom nemoći da sve oko sebe dovede u red.

Nadmoćna prevlast crne i bež stvara hladnjikavo-mračan ugođaj, dobar je dio cjeline obilježen jakim sjenama, često uz „prijeteće“ osvjetljenje odozdo, a premda su mjesta zbivanja mahom neugledni objekti poput krčme i bijednih stanova i sobičaka, većina likova nosi razmjerno otmjene kostime (Marita Ćopo) od finih, često blago svjetlucavih tkanina. Njihova načelna nepripadnost ambijentima i njihovim žiteljima diskretno doprinosi začudnosti, baš kao i funkcionalna odluka da unutarnje monologe likova čujemo preko zvučnika i mikroporta, a dijaloge bez njih.

U središtu tog umješno organiziranog bunila nalazi se njegov generator i njegova središnja žrtva, Raskoljnikov u predanoj izvedbi Franje Dijaka koji, zabijeljena lica, s tamnim kolobarima, raskuštrane kose, kroz dva i pol sata trajanja održava tenziju osobitosti kakvu glavni junak i treba nositi, uspješno postavljenu već u uvertiri, u kojoj publika, ulazeći u dvoranu zatječe Raskoljnikova kako odsutno zamišljen sjedi na pozornici, dok njegova razmišljanja slušamo sa snimke, preko zvučnika. U ansamblu beziznimno sporednih likova, važnijih ili manje važnih satelita središnjeg lika – svi glumci osim Dijaka i Grabarića tumače više uloga, što je još jedan doprinos doživljaju izmještenosti iz prepoznatljive realnosti – priliku za pariranje Dijaku dobio je (i iskoristio) tek Ozren Grabarić koji je u otjelovljenju lukavog, komunikacijski nadmoćnog policijskog pristava Porfirija Petroviča fino spojio duhovitost s autoritativnošću te pisanu riječ na kazališne daske donio s više od daška životnosti i dodanog značenja.

(GDK Gavella, Zagreb, 21. siječnja 2014.)

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh