Osnivač Makronove, uspješnog makrobiotičkog centra koji svoje začetke djelovanja bilježi 1987. godine u Zagrebu, Zlatko Pejić prisjeća se svoje kratke karijere u Azri i iznosi svoja razmišljanja o malo drugačijim stvarima od makrobiotičke prehrane i stila življenja po kojima je najpoznatiji u medijima.
Koliko god on negirao sebe i sve što je napravio, ja moram reći da je on čudo i nevjerojatan fenomen. Rijetko tko je imao toliko fokusa, predanosti i hrabrosti. Mislim da jest s pravom povrijeđen jer ljudi njegovog senzibiliteta su ljudi koji znaju biti ozlijeđeni. On nije znao funkcionirati s predumišljajem, jednostavno je onakav kakav je i takvi ljudi su jako ranjivi i s pravom se osjećaju ugroženima. Pokrenuti mase, doći do visokog standarda uživo, obilježiti vrijeme sa svojim tekstovima, aktualizirati stvarnost i artikulirati je odmah istog trena, rijetko tko je to mogao kao on i još k tome imati lirsku dimenziju u izričaju.
Kreativna epilepsija tako bi se to trebalo zvati, taj grč kojim je stvarao.
Kako su izgledali vaši nastupi?
Zlatko Pejić: Kad smo svirali u Lapu sjećam se da sam bio zbunjen količinom energije koju je Štulić izbacivao iz sebe, znao sam pogledavati Leinera s pitanjem hoće li on biti OK, hoće li to sve izdržati. On je imao toliko toga za reći i podijeliti to s ljudima, s onima koji su se isto tako osjećali. Tada su svi bili dio zagrebačke ili beogradske scene i vjerovali da rade nešto jako važno, da to nije nešto slučajno ili nešto što se događa na top listama. To se dešavalo u klubovima i srcima ljudi koji su tada po prvi puta iskusili pogo, to neartikulirano skakanje. Kada bi netko bio pokušavao uhvatiti neki plesni korak to je bilo praktički smiješno. Sve je moralo biti drugačije i u svemu se naravno pretjerivalo.
Kako ste živjeli tada, kao student?
Zlatko Pejić: Tada sam živio kao podstanar, posvuda u Zagrebu, na periferijama gdje se moglo naći povoljan smještaj. U Botincu kod jedne bake, dijelio sam sobu s jednim studentom, Arapinom. Nismo tu zimu imali grijanje pa smo po cijele dane bili u Studentskom centru, na toplom. Boravili smo kod prijatelja ili ilegalno u studentskom domu. Naravno, zbog toga se lakše moglo ići u Kulušić ili Lap. Družio sam se sa Štulićem preko zajedničkih prijatelja, susretali na nekim događajima. On je tada bio fenomenalan, čovjek s gitarom koji gdje god bi se pojavio s gitarom je plijenio pažnju, počeo bi od sevdalinki za koje je govorio da je lokalni blues i krenuo dalje prema klasičnom rocku. Bilo je to čudesno i većina je vjerujem mislila da nije normalan, čak su se više sprdali s njim nego što bi ga ozbiljno shvaćali. Dio nas smatrali smo da je drugačiji lik koji stvarno ima sadržaj. Tada je glazbeni milje funkcionirao po enklavama i nije bilo previše miješanja. Ja sam isto tako bio više naginjao “interdisciplinarnosti” i nisam nigdje posve pripadao.
S obzirom da se makrobiotika kao svjetonazor i dalje po svom opsegu praktičara i dalje može smatrati alternativom, kako je tekao taj put iz glazbenog eksperimentiranja ka posve drugoj profesiji?
Zlatko Pejić: Filozofski i intelektualno makrobiotiku sam otkrio prije nego što sam uopće znao za makrobiotičku prehranu. Negdje s 25 godina stvarno ulazim u makrobiotiku što znači da sam odlučio živjeti po tim načelima razmišljanja, što je uključilo i prehranu. To me i prirodno udaljilo od glazbe, ne u svakodnevnom već u profesionalnom smislu. Udaljilo me to od krugova prijatelja i poznanika koji su možda smatrali da je to šteta što sam otišao u taj svijet, na neki način mi je žao što zbog moje promjene mnoge od tih ljudi nisam vidio i više od dvadeset godina, ali s druge stane otvorile su se mnoge dimenzije, novi prostori. Kroz tu promjenu dogodilo se da sam sreo mnoge ljude koje da sam se ovdje nastavio baviti glazbom nikada ne bi sreo, od Davida Byrnea, John Cagea, Paul Wintera do Stinga. Samo zahvaljujući dijeljenju istih interesa i to ne isključivo glazbenih već širih kao što je ekologija i sl.
Kada sam već nekoliko godina bio u makrobiotici, sreo sam Štulića, tada je s dozom zabrinutosti za moj kreativni potencijal rekao kako dok je bio vegetarijanac nije napravio niti jednu pjesmu, a kada je ponovno počeo jesti meso da mu se muza vratila! No, to je Štulić. I na kraju krajeva svako ima svoj ključ za vrata nadahnuća.
Kako o glazbi sa svog svakodnevnog stajališta mislite danas?
Zlatko Pejić: Svaka generacija ima svoje heroje i svako razdoblje donosi sukladan duh vremena! No danas se da prepoznati prisutnost površnosti koja može onemoćati nove naraštaje pri čemu mladi ljudi mogu misliti da je normalno biti površan i plitak, jer to je eto – zabavno. Postoji opasnost da ispraznost postane trend i iz njega se kreiraju nevrijednosti i niski kriteriji. MTV je nekada bio prozor u svijet popularne glazbe a sada je industrija koja prodaje zaslađenu vodicu! Sva je sreća da su se danas pojavili mladi autori kao što su Florence, Adelle, Jack White ili Black Keys no još čekamo novog Strummera ili Štulića. Netko treba pomicati granice, iznositi čvrste stavove, provocirati na promjene i stvoriti uvijete za napredovanje.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
