Willie Nelson ‘Last Man Standing’ – samoća je gora od smrti

Kad malo uspori s izdavaštvom i kad ‘naniže’ dva country albuma zaredom, tj. ne švrlja po stilovima, Willie Nelson ipak napravi kvalitativni pomak.

  • 43
    Shares
Willie Nelson ‘Last Man Standing’

Albumu „Last Man Standing“ prethodio je prošlogodišnji, nešto slabiji, „God’s Problem Child“, koji je Willie Nelson također radio, sa sad već narazdvojnim partnerom, Buddyjem Cannonom. Kao referentnu točku treba uzeti i autorski album „Band Of Brothers“ iz 2014., čisto kao najkvalitetniji početak recentnog niza, naravno, uvjetno kazano, jer „Last Man Standing“ je 67. studijski album neuništivog 85-godišnjeg country hippija.

A country hippie na ovom albumu crpi inspiraciju iz uvijek neiscrpnog vrela gledanja smrti u oči, koji se i u naslovnoj pjesmi osjeća kao ‘posljednji čovjek’ umoran od gledanja toga kako mu se generacija ‘odjavljuje’ s ovog svijeta.

To je i lajtmotiv albuma, još više kasnije izražen u „Heaven Is Closed“, te posljednjoj „Very Far To Crawl“. Tu je također snažno izražena ta posljedična dimenzija, a to je ona ljudska, intimna i možda najbitnija, gledano kroz gubitak dragih osoba s kojima je Willie mogao razmijeniti riječ-dvije razumijevanja bez previše objašnjavanja.

Tu upravo leži glavni touche „Last Man Standing“ albuma, jer ne progovara sebična uskogrudnost i strah od smrti, već žal za onima kojih više nema i koji su Willieju puno značili. Bez onih koji su vam značajni, život je prazan i to je onaj najveći horor starosti. Nelson je tako na „Last Man Standing“ u neku ruku i ogorčen što mu je, na njemu neobjašnjiv način, od svevišnjeg dodijeljena ta uloga.

No, opet s druge strane, on i potvrđuje svoju stamenost. Volja u njemu ne posustaje ni u poodmakloj dobi, jer primjerice u ironičnoj „Bad Breath“ poručuje da je bolje imati loš zadah, nego nikakav, držeći se egida da nas život stalno uči i da prije hodanja, pužemo. U maniri najboljeg country storytellinga, jasno i nedvosmisleno daje i društveno-političku ocjenu američke sadašnjosti u pjesmi „Me And You“ u uvodnim stihovima, gdje kaže kako je stišao zvuk na TV-u jer ga više ne može slušati, te se osjeća kao da je u nekoj stranoj zemlji u kojoj dotad nije bio.

Na kraju krajeva i album „Last man Standing“ odzvanja u maniri countryja koji je odavno napustio američki mainstream. Starinski fluidan i intiman, i dakako prirodno zaljepljen na isto tako fluidne misli jedne od posljednjih legendi jednog zvuka i jednog vremena. Ta glazba je i dalje poput starog ugodnog naslonjača u kojem može biti zavaljeni satima u introspektivnoj ugodi.

No legenda se i dalje ne da, „Last man Standing“ nije planiran da eventualno bude posljednji, jer uskoro u rujnu izlazi Nelsonova posveta Franku Sinatri kroz album „My Way“.

Ocjena: 8/10

(Sony / Menart, 2018.)

  • 43
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh