William Elliott Whitmore ‘Kilonova’ – igra na sigurno

Na svom novom albumu nazvanom po astronomskom događaju spajanja neutronskih zvijezda moćni country bariton iz Iowe Wiliam Elliot Whitmore obrađuje pjesme raznolikih izvođača kao što su Johnny Cash, Bill Withers, The Magnetic Fields, ZZ Top, Bad Religion i Captain Beefheart.

  • 7
    Shares
William Elliott Whitmore “Kilonova”

William Elliott Whitmore, country glazbenik iz Iowe u prošlom je desetljeću zaredao četiri izvrsna albuma iz žanra nezavisnog folka koji su ga nošeni njegovim moćnim vokalom u ogoljenoj instrumentalnoj pratnji uglavnom bendža ili akustične gitare prikazala kao vrsnog autora kao i izvođača. U ovom je desetljeću Will bio više posvećen održavanju svoje farme nego izletima u studio, a dva albuma koja je ponudio (“Field Songs” iz 2011. i “Radium Death” iz 2015.) nisu bila loša, ali kvalitetom nisu dosezali razinu prethodnika, pa stoga i ne iznenađuje previše odluka da njegov sljedeći album bude kolekcija obrada pjesama koje su utjecale na njegov umjetnički razvoj.

Ta ideja sigurno je zvučala dobro svima onima koji su ga imali prilike gledati na njegovom upečatljivom koncertu u KSET-u 2005. godine, na kojemu je između svojih uspješnica uvrstio i “Ain’t No Sunshine” Billa Withersa, kao i “Delia’s Gone” Johnnyja Casha. Withersovu pjesmu ćemo naći i na njegovom jučer objavljenom albumu “Kilonova”, dok potonju nećemo, već će nam umjesto nje biti ponuđene druge dvije Cashove pjesme, “Busted” i “Five Feet High And Rising”, obje iskrene posvete ‘Čovjeku u crnom’ od kojih ni jedna nažalost n može parirati originalu, ali takav je slučaj čest kad se glazbenici odluče obrađivati najveće.

“Kilonova” bolji učinak postiže kada se Withmore uhvati u koštac s materijalom koji je izvorno snimljen drugačije, pa ga on sam prilagođuje svom stilu. Prvi takav slučaj na ploči je ujedno i otvara, a riječ je o pjesmi američkog indie pop sastava The Magnetic Fields, “Fear of Trains” izvorno objavljenoj na albumu “The Charm of the Highway Strip” iz 1994. godine kao lo-fi poskočica s ritam mašinama i sintesajzerima. Withmore od pve pjesme stvara ono što je od samog početka trebala biti, punokrvna akustična balada, iskrena i nimalo ironična.

Sličan učinak Withmore postiže i s pjesmom “Don’t Pray on Me” pankera Bad Religion, kao i baladom “Hot, Blue and Righteous” s trećeg albuma ZZ Topa, “Tres Hombres” iz 1973., na kojoj po prvi put bendžo mijenja akustičnom gitarom u intimnoj izvedbi popraćenoj lijepim puhačkim solom. Na drugim mjestima Will će se dotaknuti i honky-tonka s lijepom “One Glass At a Time”, ali i odmetničkog bluegrassa na obradi “Run Johnny Run” Jimmyja Driftwooda. “Country Blues” Docka Boggsa izvedena je a capella i otkriva sve divne nijanse za koje je Withmoreov glas sposoban.

Za kraj albuma ostavljena je najambicioznija obrada, ona ni manje ni više već Captain Beefhearta, točnije njegove “Bat Chain Puller”, na kojoj Will eksperimentira zvukom, ali najviše joj škodi njegovo imitiranje kapetanova vokala. Withmore ga “skida” nevjerojatno točno, ali upravo zato završetak albuma zvuči manje kao iskrena posveta, a više kao kopiranje, što nikako nije u skladu s ostatkom ploče. Jedini doista riskatan potez tako se, nažalost, nije isplatio.

Sve u svemu, “Kilanova” postiže ono što joj je u biti i trebala biti namjera. Budući da igra na sigurno, ne dostiže vrhunce s početka Withmoreove karijere, ali nadmašuje ploče na kojima Willov autorski opus nije bio na najboljoj razini. Neka mu posluži kao ljestve za povratak na vrh, gdje mu je i mjesto.

Ocjaena: 7/10

(Bloodshot Records, 2018.)

  • 7
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh