‘Who Is America?’ – e, moj Sacha…

U Trumpovoj Americi ljudi se svakodnevno susreću sa likovima kakve Baron Cohen prikazuje. Sam predsjednik svaki dan s naslovnica ispaljuje takve gluposti da im se ne trebamo više smijati kad ih izvode izmišljeni likovi. Stvarnost je postala nadrealnijom od mašte.

  • 11
    Shares
‘Who Is America?’

Sacha Baron Cohen već nas dvadeset godina nasmijava i izluđuje svojim kreacijama koje uključuju likove poput blesavog Alija G-ja, kazahstanskog reportera Borata ili austrijskog fashion gurua Brüna. Njegov humor često grabi onkraj granica elementarne političke korektnosti, zna biti doista degutantan i težak za gledanje, ali gotovo uvijek dosad jamčio bi dovoljno urnebesnih trenutaka kojima bi nadoknađivao sve ono s ruba gledljivosti i utapanja u susramlju.

No, u posljednje vrijeme počelo je djelovati kako i Baron Cohen ruje po dnu bačve humora. Njegov posljednji film o braći Grimsby rijetkima se svidio i doživio je krah na blagajnama, pa je dobro zazvučalo kada se internetom proširila vijest da se Sacha vraća na televiziju (ovaj put Showtime) s novom serijom kojoj je tema, ili bolje rečeno anagramski – meta – ideološki podijeljena Amerika. Nazvana “Who Is America?”, serija je najavljena isječkom u kojem zli arhitekt režima Busha mlađeg, Dick Chaney, autografira opremu za mučenje potapanjem, a o svom pojavljivanju su javno istupili i nekadašnja podpredsjednička kandidatkinja Sarah Palin i za seksualno zlostavljanje (maloljetnica) optuženi sudac Roy Moore.

Da, Amerika je danas puna gadova i redikula s obje strane političkog spektra i čini se zrelom za provakacije u kombinaciji stilova lažnog dokumentarca i skrivene kamere po kakvima je Baron Cohen poznat. Što može poći po zlu? Ako je suditi po prvoj epizodi “Who Is America”, odgovor na ovo pitanje glasi: gotovo sve. Sami likovi koje Sacha glumi u polusatnoj emisiji složenoj od četiri skeča uspjeli su tek polovično. Gotovo svi su nedovoljno uvjerljivi, ali problem je ujedno i jednostavniji i složeniji od toga. “Who Is America?” jednostavno nije dovoljno smiješna.

Prije svega, pozabavimo se sadržajem. Epizodu otvara intervju sa Berniejem Sandersom nesuđenim kandidatom Demokratske stranke na predsjedničkim izborima 2016., a koji vodi Billy Wayne Ruddick Jr., desničarski teoretičar zavjere koji mrzi Obamacare jer prije njega nije bio bolestan i hrva se s najosnovnijom matematičkom logikom pokušavajući Bernieju dokazati da onih 99% treba pridužiti jednom postotku najimućnijih kako bi svi bili bogati kao oni. Sanders se dobro drži, strpljivo ponavljajući kako ne razumije što Ruddick lupeta.

Problem ovog skeča je što je Sanders samo promatrač Ruddickove gluposti i nije ni na koji način ‘nasamaren’, nije dovoljno zagrizao u štos da isti djeluje smiješno. S druge strane lik Ruddicka nas previše podsjeća na bezbrojne glasove s portala alternativne desnice i komentara ispod članaka diljem interneta koji ne priznaju logiku, a s kojima je komunikacija nemoguća da bismo mu se smijali. Ispod teške maske čući predobro poznato lice trola, ali ne onog simpatičnog nalik Ali G-ju ili Boratu, već onog malignog internetskog, često anonimnog i fašističkog.

No, u usporedbi s centralnim dijelom epizode, Ruddickov intervju je oaza smijeha i zabave, jer slijede dva skeča koja su na samom rubu gledljivosti. Prvi od njih je epizoda “Healing The Divide” u kojem Baron Cohen igra doktora Niru Cain-N’Degeocella, liberala kakvog oni poput Ruddicka vole nazivati izrazom ‘libtard’. Ovaj frustrirajući lik koji snima svoju djecu u kupaoni kako bi provjerio koriste li slobodno svoje pravo da uriniraju prema vlastitom nahođenju bilo stojeći ili sjedeći, bez obzira na spol, a čija partnerica je u slobodnoj vezi s pliskavicom, dolazi na večeru kod dvoje pobornika Donalda Trumpa u Sjevernoj Karolini. I opet Baron Cohen propušta priliku da propita stavove svojih sugovornika na bilo koji način, već ih samo šokira vlastitim pričama o nekonvencionalnosti svoga lika.

Nije ništa bolja ni epizoda u kojoj glumi bivšeg osuđenika Ricka Shermana koji dolazi u posjet umjetničkoj galeriji u namjeri da prikaže svoje radove koje slika uglavnom izlučevinama svog tijela; izmetom, spermom i slično. Ako mu je ovdje cilj bio ismijati galeristicu u smislu da pokaže kako danas doslovno svako govno može biti umjetnost, ni to mu nije do kraja uspjelo jer mu je sugovornica ispala više pristojna nego naivna, a Sherman je sa svojom iritantno preglumljenom govornom manom ujedno i najmanje uvjerljiv lik iz galerije predstavljene u prvoj epizodi “Who Is America?”.

Najbolji skeč i gotovo jedini vrijedan gledanja, zauzima posljednju trećinu epizode, a može ga se naći i na YouTubeu. U njemu Sacha glumi Errana Morada, izrealskog antiterorističkog stručnjaka koji američkim zagovarateljima oružja i desničarskim zastupnicima odluči prodati svoj koncept “Kinderguardiana”, programa u sklopu kojega se naoružava djecu u školama i vrtićima. Morad je briljantno odglumljen, surovi i čvrsti specijalac koji može lakoćom natjerati svoje sugovornike da pristanu uz ideju da djeca od tri ili četiri godine imaju pristup oružju, snime video u kojom rukuju pištoljima skrivenima u plišane igračke ili izgovaraju nebuloze poput one da Drugi amandman nema dobno ograničenje. Problem jest to što nakon svih silnih ubojstava u američkim školama ove ljude možemo smo mrziti, ne želimo im se smijati.

Problem s novom serijom Barona Cohena jest taj da se u Trumpovoj Americi ljudi svakodnevno susreću sa likovima kakve on prikazuje. Sam predsjednik svaki dan s naslovnica ispaljuje iste takve gluposti, pa im se ne trebamo više smijati kad ih izvode izmišljeni likovi. Stvarnost je postala nadrealnijom od njegove mašte. Nema razloga za smijanje. Možda se u narednim epizodama situacija popravi, ali pilot ne pruža puno razloga za optimizam. A izrazito niske brojke gledanosti pokazuju da ni publika nema previše živaca za to. Sacha Baron Cohen nažalost nastavlja karijeru silaznom putanjom.

(Showtime, 2018.)

  • 11
    Shares

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh