Uvijek sam od svih ‘monster’ filmova najviše volio one koji su se bavili tematikom zombija, ili terminološki točnije, živih mrtvaca. Ima nešto u tim neanimatnim lešinama koje se na prvi pogled čine potpuno bezopasno, ali predstavljaju vrlo veliku prijetnju svakome tko ih podcijeni.
I premda su one-lineri poput: “Nemoj biti čudan!”, koje R govori sam sebi, prilično zabavni, u njegovom liku ne postoji nikakav konflikt, i on je potpuno jednodimenzionalan. Pa čak niti Julie, koja bi trebala imati vrlo veliku unutarnju borbu sama sa sobom zbog zaljubljivanja u živog mrtvaca (a tu je još jedan bitniji faktor, koji neću spominjati da ne pokvarim nekome priču), ostaje prilično ravnodušna. To se odražava i na radnju, pa se tako sve dešava po principu ‘deus ex-machina’: R se odjednom zaljubljuje u Julie, ona odjednom bez borbe odlazi s njim u gnijezdo zombija, njih dvoje odjednom počinju prilično kompleksnu konverzaciju (kad uzmemo u obzir da je on ipak zombie), te isto tako odjednom postaju vrlo dobri prijatelji.
No pravi problem nastaje kasnije, kada jedna od glavnih tema filma, i to ona da čak i najluđe ideje mogu promijeniti ljude i svijet oko njih, pokušava biti nasilno ugurana u gledateljevu svijest vrlo nespretnim i nepovezanim nizom događaja, u kojem odjednom svi zombiji dobiju emocije. Vrlo je bahato od Levinea misliti da mu takva jedna velika tranzicija može proći s takvom lijenom izvedbom, i da se gledatelj neće zapitati: “Čekaj, od kud sad ovo?” Tu u potpunosti dolazi na naplatu scenaristična neumjesnost i slijedi poprilični raspad filma kao cjeline. Onima koji su pak vidjeli trailer i potom pogledali film, biti će jasno da je doslovno cijeli film sažet u te dvije i pol minute, što je još jedan prilično čvrst dokaz da ova priča nije niti blizu iskoristila svoj potencijal koji je imala. Već spomenuti film „Fido“ je, premda globalno nepoznat, mnogo bolje odradio tu temu, dajući mnogo dublji pogled u ljudsku psihu i osjećaje, a da pritom nije izgubio glavni faktor, a to je zabava.
Ali nije sve tako crno, ima ovaj film i svojih dobrih strana. Izvrsni Nicholas Hoult u glavnoj ulozi vodi film i iznimno ga je zanimljivo gledati, te se promiče u jednog od najzanimljivijih i najperspektivnijih mladih glumaca u Hollywoodu. Niti njegova partnerica ne zaostaje, kao niti Malkovich, Dave Franco i podcjenjeni Rob Corddry u svojim sporednim ulogama. Kadrovi opustošenog aerodroma i gradova su fascinantni i bogati detaljima, a sve je to popraćeno vrlo kvalitetnom glazbenom podlogom klasičnog i indie rocka. Na žalost, svi ti pozitivni faktori ipak ne mogu u potpunosti anulirati nemaštovit i neujednačen scenarij, koji kao kamen oko vrata vuče ovaj film prema dnu. Pošto sam vrlo veliki poklonik žanra, zažmiriti ću na jedno oko i ipak mu dati još malo kredita, prije svega zbog minimalnog žanrovskog pomaka naprijed (a kakav je da je, pomak je pomak).
Ocjena: 6/10
(Summit Entertainment, Make Movies, Mandeville Films, 2013.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
