Vladimir Gojun, redatelj filma ‘Bebè Na Volè’: Znam nekad indirektno ‘sabotirati’ vlastiti projekt

Svjetsku premijeru na 16. Liburnia Film Festivalu, koji započinje 20. i traje do 24. kolovoza u Opatiji, imat će film Vladimira Gojuna ‘Bebe Na Vole’ o poznatom hrvatskom indie-blueseru Adamu Semijalcu. Tim povodom porazgovarali smo s redateljem, kojem je prvi poziv filmska montaža, a njegov potpis krase primjerice inozemno nagrađivani’ A New Home’ i svakako zapaženi ‘Houston, we have problem!’.

  • 616
    Shares
Vladimir Gojun (Foto: promo)

Na skorašnjem Liburnia Film Festivalu premijeru će imati vaš dokumentarni film o Adamu Semijalcu, hrvatskom blues kantautoru koji djeluje pod imenom Bebè Na Volè. Dokumentarni filmovi o glazbenicima obično su portretnog karaktera, no obzirom na to da je Adam jedan od rijetkih domaćih glazbenika koji upire prstom na gomilu strukturnih problema u glazbenom poslu, je li u vašem filmu prisutan i taj angažirani kritički stav?

Vladimir Gojun: Snimajući film o Adamu mislim da nije bilo teme koje se nismo dotakli, a s obzirom da je Adam nerijetko glasan po pitanju položaja kreativca u ovoj zemlji, bilo je nemoguće zaobići te teme. One u filmu nisu konkretne, ali pritom nisu ni generičke. Međutim eksplicitne su i više se tiču Adamova osobnog mišljenja i stava i emocije, u okviru njegova djelovanja i stvaranja te kroz prizmu umjetnika suočenog sa okolinom i scenom. Pritom, ja kao autor pokazujem Adamov svijet kroz njegove oči, te sam tu u ulozi tihog saveznika, iako si pokušavam ne kontaminirati film i njegovu dramaturgiju.

Tu se naravno postavlja i pitanje, zašto se odabrali Adama, što vas je privuklo priči o njemu?

Vladimir Gojun: Slučajnost i sudbina su jedan razlog. Naime, Adamov i moj otac su bili cimeri i prijatelji još iz srednjoškolskih dana. Adamovu obitelj poznajem praktički od rođenja iako smo odrastali na dva potpuno različita dijela zemlje, on u Zagrebu, ja u Dubrovniku, ali su obitelji održavale kontakt te su se naši putevi znali često ispreplitati. Tako smo se kroz neka tri veća perioda naših života susretali i imali neke kontakte. Drugi je bio u fazi dok je Adam stvarao s bendom Gloft, te smo već tada imali neke ideje o suradnji. Međutim, tek kasnije kad je počeo stvarati pod pseudonimom Bebè Na Volè je na mene ostavio dojam gdje sam instantno znao da o njemu treba napraviti film. Mene je zanimalo prvo popuniti rupe u priči koje su se odvijale između ta dva njegova kreativna razdoblja te shvatiti razloge ekstremne promjene glazbenog stila i pristupa koji je bio toliko oprečan s Adamovom ranijom fazom, a meni mnogo zanimljiviji i izazovniji. Da se taj preokret kod Adama nije dogodio sumnjam da bi uopće stigli do ovakvog odnosa kakav imamo danas, te snimili ovakav film. Hoću reći, filma ne bi bilo uopće jer vrlo vjerojatno Adam kao filmski lik mi ne bi bio zanimljiv.

Scena iz filma ‘Bebe na Vole’ redatelja Vladimira Gojuna

Je li vas lako pustio u svoj život, ili ste morali steći njegovo povjerenje?

Vladimir Gojun: Adam je vrlo oprezna osoba i kad je u pitanju njegov prostor, intimni i kreativni, vrlo je zaštitnički nastrojen prema njemu. Bez obzira na našu zajedničku povijest trebalo je vremena pridobiti to povjerenje. Mislim da je razlog tome što sam odlučio prvo provoditi neko vrijeme s njim, što na koncertima i njegovim nastupima što s njim privatno. Zatim sam odlučio započeti snimanja njegovih nastupa i koncerata prvo u Booksi, pa u klubu Soba, na kraju i širom Hrvatske pa čak i van granica. Tako smo uspjeli snimiti preko tridesetak njegovih nastupa u razdoblju od dvije godine, s tim da je on mnogo češće tada nastupao. Onda je Adam dobio kameru i vodio neku vrstu video dnevnika u kojima sam mu dao slobodne ruke da izrazi u vlastitoj intimi i comfort zoni sve što želi s tim da sam mu znao dati neke odrednice što bi mogao podijeliti s nama.

Što je bilo ključno?

Vladimir Gojun: Mislim da je upravo taj moment bio presudan kod njegova otvaranja. On je bio komforan razgovarati o sebi, ispovijedati se bez prisutnosti druge ili treće osobe, a ja sam dobio još jednu dimenziju njegove intime. Možda zvuči kao neka vrsta kompromisa, ali u tim trenucima, i dok svira Adam je najprisutniji i ogoljen, bez štitova i to je meni kao autoru bilo iznimno važno zabilježiti.

Koliko je onda sveukupno trajao rad na dokumentarnom filmu?

Vladimir Gojun: Prve snimke koncerata smo napravili već 2011. godine. To su bila više testna snimanja jer sam znao od početka kako želim snimati njegove nastupe koji su nerijetko neka vrsta performansa i takav intenzitet i emociju sam želio zabilježiti i vidjeti kako će se to odraziti u kameri. Onda smo krenuli intenzivno snimati i to je trajalo skoro godinu-dvije. Zatim smo jedan dio filma snimali u Baranji, po Kopačkom ritu koji je savršeno imitirao američki Jug i u filmu ima dvostruku ulogu, jednu autoironijsku, i jednu eskapističku, metaforičnu. Posljednje snimanje smo odradili u ljeto 2015. u Adamovom stanu i na još par lokacija u gradu s još nekim protagonistima u filmu. Dotada smo imali većinu filma izmontiranu i onda sam ja to još malo oblikovao, ušminkao i ukomponirao u cijelu priču. Pritom moram naglasiti kako sam ja kao redatelj vrlo neodgovoran i inertan kad su u pitanju vlastiti projekti, što često može biti frustrirajuće za moje suradnike. Znam prokrastinirati i time indirektno “sabotirati” vlastiti projekt. Stoga prolazi dosta vremena od kad moj film krene u snimanje do finalne kopije koja se prvi put predstavi publici. Česti razlog tome je i moja mnogo intenzivnija karijera montažera, pa sam u tom pogledu neodgovorniji prema svom “mladunčetu” za razliku od nekog drugog projekta u kojem sam u tom trenutku angažiran.

Scena iz filma ‘Bebe na Vole’ redatelja Vladimira Gojuna

Zanimljivo je iz vaše biografije da ste željeli biti filmski redatelj, ali vas je put odveo prvo u filmsku montažu. Mišljenja sam da je rad u motaži izuzetno važan za kasnije redateljske pothvate, jer upravo se tu brusi osjećaj za filmsku dinamiku, dramatiku slaganja kadrova, itd. Dijelite li to mišljenje i kakva su vaša iskustva?

Vladimir Gojun: Ja mislim da je uglavnom presudan mada režija ne obuhvaća samo postprodukciju. Meni kao montažeru je idealno kad radim sa redateljem koji vam je u smislu promišljanja i razumijevanja koncepta montažno al pari. Onda je film veliko igralište i prostor na kojem dva uma koja, ako su kreativna, mogu napraviti genijalne stvari.

U konačnici, je li vam drago što ste prvo ispekli zanat kao montažer?

Vladimir Gojun: Ne bih se nikad mijenjao za neki drugi put u karijeri od ovoga koji sam prošao. Montaža je moj poziv, režija ipak hobi i nije karijera koju želim ganjati. Vrijeme koje provodim u montaži, te interakcija s redateljima i redateljicama mi uglavnom daje beskrajnu slobodu izražavanja i neprocjenjivo iskustvo razvijanja i bivanja boljim.

Držite li za istinitu tvrdnju da dobar montažer može spasiti lošu režiju, ali i da loš montažer može upropastiti dobar film?

Vladimir Gojun: U praksi sam doživljavao ovu prvu tvrdnju, a kod ove druge mogu reći da vrlo rijetko loš montažer uopće dobije priliku raditi na filmu. Uostalom, kad sam tek počinjao raditi nisam ni ja imao znanje i iskustvo, te bio u formi u kakvoj sam sada. Talent i osjećaj su neupitno presudni, ali i mnogo prakse i iskustva pa vjerujem da se dobar materijal ne može baš do tolike mjere uništiti, ali da mu se lošim rukovanjem i krivim osjećajem može naštetiti je istina. Tješim se da u takvim situacijama ipak postoji još jedna osoba u toj sobi s malo više razuma i talenta, pa da spasi stvar.

Scena iz filma Bebe na Vole redatelja Vladimira Gojuna

Od vaših prijašnjih montažerskih radova izdvojio bih „Houston, We have problem!“, hajmo reći da je to prvi produkcijski ozbiljan mockumentary ovih prostora, o navodnom svemirskom programu bivše Jugoslavije. Taj film je u neku ruku i minuciozna kritika ovdašnjeg mitomanskog mentaliteta. S mocukemtaryjem uvijek postoji problem da u pripovjedačkom narativu bude prerano ‘provaljen’. Stoge, možeš li nešto reći o radu na tom filmu, obzirom da obiluje brojnom arhivskom građom koju je trebalo ukomponirati u snimljeni dio priče?

Vladimir Gojun: Vrlo zahtjevan, vrlo opsežan, istovremeno vrlo zabavan rad na kojem sam imao čast raditi. Htio bih samo naglasiti i ispraviti vas da Houston i nije baš mockumentary, više docufiction, hibrid dva filmska roda. Ali da se vratim na pitanje; najzabavniji i ujedno najopširniji posao je bio pregledavanje i odabir silnog arhivskog materijala koji je, na svu sreću, sačuvan i propisno arhiviran. Imati privilegiju gledati dosad neobjavljenje i neviđene snimke iz arhiva Titova privatnog i državničkog života je neprocjenjivo i nerijetko zabavno. Vidjeti ga u nekim svakodnevnim ophođenjima koja nisu bila pokazivana javnosti je samo po sebi rušenje mitova o velikim povijesnim ličnostima. Nama su u montaži arhivske snimke puno pomogle u gradnji narativa i paralelne povijesti koja se mogla i nije mogla dogoditi, te su bile najvažnije sredstvo u građenju glavnog lika filma, a to je svakako Maršal.

‘Houston, imamo problem’

Što vas trenutno okupira kao redatelja?

Vladimir Gojun: Trenutno sam presretan da smo ovaj film priveli kraju i da će sada započeti njegov novi život u koji nužno ne moram više imati utjecaja. Ideje vam se uvijek vrte u glavi, zapisujem uvijek neke stvari koje se mogu eventualno razviti u nešto. Nešto konkretno trenutno nemam pred sobom kao potencijalni projekt.

Planirate li dati još neki dokumentaristički obol ovdašnjoj glazbenoj sceni, a iskoristio bih ovo pitanje da iz vašeg kuta kažete što smatrate zanimljivim i koji dio scene najviše pratite?

Vladimir Gojun: Zbog nekoliko razloga koje sam ranije naveo ponekad smatram da bih se trebao ostaviti redateljskog posla. Međutim, ako naiđe neka zanimljiva tema ili neki pojedinac koji mi zaokupi pažnju vrlo brzo osjetim potrebu nešto reći u vezi toga. Za vrijeme intenzivnog snimanja Adam je održavao program „Sobarica“ u sada, nažalost, zatvorenom klubu Soba, gdje su uz njega uvijek nastupali novi ili već neki etablirani glazbenici. To su uglavnom bili fantastični i zanimljivi kreativci koji često stvaraju ispod mainstream radara, a kvalitetni su i kao umjetnici i kao ljudi. Posve neprimjetni dio scene koja je u međuvremenu probujala, a neki od njih su danas i uspjeli isplivati na površinu. Inače aktivno pratim glazbenu scenu od samog dolaska u Zagreb pred 20 godina, redovito idem na koncerte. Najmanje dva-tri puta tjedno ovisno o programu i ponudi Močvare, Tvornice ili KSET-a, često putujem i van zemlje ne bi li pogledao neke koncerte, ove odgovore vam trenutno pišem sa SuperUha, redovito posjećujem festivale i na drugim kontinentima, tako da sam vrlo dobro upoznat sa scenom.

  • 616
    Shares

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh