Velid Đekić ‘Red! River! Rock!’ – Riječki ‘peštarijoli’ i ‘tišljarice’

Ponajprije – ne po važnosti, nego po redoslijedu upoznavanja – knjiga ‘Red! River! Rock!’ Velida Đekića (1960) u izdanju KUD-a Baklje, Rijeka, krasan je artefakt. Milina je uzeti je, držati, listati, pregledavati…

VIS Riječani u klubu Husar 1964.

Iz današnjeg gledišta „omjera snaga sporta i rocka“ neobično je zanimljiva i epizodica iz 1966. Nakon što su uočili da se novac od prihoda plesnjaka na terenu Rukometnog kluba, zvanog Tenis (prema susjednom terenu!), slijeva isključivo sportašima, vlast je smijenila upravu Omladinskog kluba Dynamo, nezadovoljna što na taj način privilegira sportaše u odnosu na ostale mlade ljude koji se bave jednako vrijednim aktivnostima.

No, dakle, jedna od glavnih okolnosti koje su dovele do popriličnog zaborava riječkih pionira rocka bio je nedostatak autorskih pjesama. Zašto ih nije bilo? „Htjeli smo zvučati poput originala. Imitirali smo jer publika nije tražila autorske domaće stvari,“ ispričao je Đekiću popularni riječki roker iz šezdesetih, pjevač Edi Malovrh, član grupa Jadran, Henric III, Six Souls i Dani. Tadašnji su riječki bendovi funkcionirali ponajprije kao neka vrsta živih džuboksa, zamjene kako za nedostatak originala osobno, tako i za nedostatak vinila. Sistem je funkcionirao, popularnost i zarada na vlastitom području zadovoljavali su apetite i momcima (i ponekim djevojkama) je to bilo posve dovoljno. Kad su ploče postale dostupnije, potreba za rock-reproduktivcima je splasnula, procvali su disco-klubovi (jeftinije je platiti jednog DJ-a, nego cijeli bend), a temelji za daljnji opstanak pregalaca rocka nisu bili postavljeni.

Krenuvši, kako veli, u istraživanje riječkog rocka šezdesetih kao tabula rasa, a ne kao kakav znalac, Đekić u prvoj velikoj cjelini „Red! River! Rocka!“, naslovljenoj „Zbogom pedesete, dobro jutro, šezdesete!“ zdušno i pedantno sondira lokalni teren na kojem niču „električari“, navodeći i kontekstualzirajući brojne središnje i naizgled rubne podatke, npr. o tome koliko je u Rijeci bilo radioaparata 1953., 1958. i 1961., kad se u Rijeci pojavio prvi džuboks (1961.), kad su u Jugoslaviji proizvedeni prvi gramofon (1962.) ili džuboks (1965.), kako je i s kakvim uspjehom pokrenut koji plesnjak i tko je angažiran kao redar (lokalni „kvartovski ulični autoriteti“), tko je izrađivao gitare i pojačala onima nedovoljno duboka džepa da ih kupe „vani“ (gitare kućne izrade nazivali su „peštarijoli“ /kuhinjske daske/ i „tišljarice“ /tišljar = stolar/, a pojačala „šparheti“), kako je dobar dio Rijeke do 1968. (!) dobivao struju napona 110, a ne 220 V, itd. itd. Osnovna provodna nit je ona po kojoj su Riječani, kao žitelji frekventnoga lučkoga grada, naprosto bili u većem doticaju sa zapadnim svijetom od većine drugih u SFRJ, što im je omogućilo i mnoga rokerska prvenstva.

U završnom poglavlju, „Zbogom, šezdesete!“ obrađene su neposredne i malo dalje posljedice te je ponuđen svojevrsni zaključak, dok između, pod naslovom „Portreti rock’n’roll trudbenika“ stoje, je li, portretići nekoliko desetaka riječkih (i kvarnerskih) sastava obrađenog desetljeća. Sastavi su poredani približno kronološki po redoslijedu pojavljivanja, bez diskriminacije, od onih dugovječnih poput Kristala koji su opstali od 1964. do 1990. (od 70-ih kao pouzdan prateći bend estradnjaka i popera) do onih, poput Meteora, koji su održali svega nekoliko nastupa.

Rečena središnjica knjige funkcionira kao kakav leksikon, almanah, panoptikum ili enciklopedija s povećim jedinicama, a Đekić piše zainteresirano i s ljubavlju, razmjerno uspješno nastojeći biti zaigran kako bi izbjegao suhoparnost koja prirodom stvari prijeti uvući se u malne taksativno nabrajačko portretiranje, odnosno skiciranje lika i djela trudbenika koji su za sobom ostavili razmjerno malo vidljivih tragova. Uz neizbježne podatke o tome tko je činio postavu, kad su osnovani, kad su se razišli, gdje su svirali, kojem su repertoaru naginjali, jesu li imali koju autorsku pjesmu, kakav je bio odjek kod publike, jesu li što snimili, tko je bio spiritus movens i/li najistaknutiji član, Đekić dodaje i štiklece koji se uobičajeno gube u ovakvim osvrtima, npr. o tome gdje je koja grupa vježbala, kojom je opremom raspolagala, eventualnom daljnjem putu članova, kako su izabrali ime, kakav im je bio modni stil…
Kao najzabavnije, izdvojimo tri čvrčke.

Sretnom okolnošću nazočivši kao osamnaestogodišnjak koncertu Yardbirdsa u Croydonu 1966. – i to koji dan nakon što je, isprva ni ne znajući tko mu je domaćica, bio na popodnevnom čaju kod mame Micka Jaggera u Dartfordu – kad su u grupi svirali i Jeff Beck i Jimmy Page, opčinjen viđenim riječki je gitarist Vladimir Stanković odlučio vlastitu grupu, u svojevrsnom „prijevodu“ imena Yardbirds na hrvatski, nazvati – Jarci brdski. Nije prošlo. Nakon odbijenice tajnika gradskog Udruženja muzičara, kojem se prema tadašnjim pravilima morao prijaviti, Stankovićev bend imenovan je Tois.

U vrijeme procvata disco klubova, DJ Kosta Radak samom sebi nadjenuo bez sumnje najduhovitije umjetničko ime djelatnika te profesije – DJ Vrtiploča!
Nastupi Kristala 1968. odvijali su se pod menadžerskim patronatom polaznika Teološke škole na Belvederu. No taj je dušobrižnik bio i dugoprstić pa je u četiri mjeseca sebi privrijedio ne baš jeftin automobil Fiat 1300, dok su njegovim pulenima ostale financijske mrvice.

Nadalje, fotografska i ina slikovna oprema knjige ne ostaje „samo“ na uvažavanju truda i autorsko-uredničke izvrsnosti. Fotografije, kako grupa, tako i ambijenata, objavljene u lijepim, velikim formatima, uglavnom su sjajni primjerci svoje vrste, svjetlopisi koji ni najvećem skeptiku neće ostaviti dojam drugorazredne verzije onoga što smo navikli vidjeti sa svjetske scene tog vremena. Zahvaljujući i fotografima i fotografiranima, snimke riječkih grupa ne odišu ni nijansu manjom čarolijom od istodobnih snimki Kinksa, Stonesa, Whoa, Beatlesa, Yardbirdsa, Doorsa i inih pop-rock-r&b-psihodeličnih komba koji su im bili uzori.

Jedino što – možda, koliko-toliko, ako-ako, sindrom dlake u jajetu – manjka „Red! River! Rocku!“ su izdvojene diskografije pojedinih sastava, a ne bi škodio ni CD sa zvučnim zapisima. No s obzirom na opću besprijekornost izdanja, za vjerovati je da su postojali opravdani razlozi za nedostatak navedenog.

Posrijedi je nedvoumno velik pothvat vrijednog i zanimljivog sadržaja i iznimnog oblikovanja.

(KUD Baklje, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh