Velid Đekić ‘Red! River! Rock!’ – Riječki ‘peštarijoli’ i ‘tišljarice’

Ponajprije – ne po važnosti, nego po redoslijedu upoznavanja – knjiga ‘Red! River! Rock!’ Velida Đekića (1960) u izdanju KUD-a Baklje, Rijeka, krasan je artefakt. Milina je uzeti je, držati, listati, pregledavati…

VIS Bohemi s frontmanom Ivicom Veljačićem 1968.

Casino i striptiz-integral nisu, doduše, neki rock-pothvati, niti je Opatija Rijeka, no i oni svjedoče o riječko-kvarnerskom doprinosu našem famoznom „otvaranju prema zapadu“, a zasluge ovdašnjih, ne samo riječkih, pionira rocka možda i jest poželjnije, ispravnije i smislenije sagledati u svjetlu širenja granica, negoli procjenjivati njihove autorsko-izvođačke domete koji su, pravo rečeno, sve negdje do sredine 1970-ih i pojave Buldožera i Bijelog dugmeta (uz časne iznimke poput Grupe 220/Drage Mlinarca te rubno-rockerski profiliranih Tomaža Pengova i braće Predraga i Mladena Vraneševića) mahom i u svakom pogledu bili inferiorni kremi ondašnje estrade. Takvu je misao – ad lib: „Rock je u nas uvijek imao više društveni značaj, nego umjetničku vrijednost“ – uostalom, u dokumentarnoj seriji „Naši dani“ (HTV/IHG, 2013) izrekao i promućurni tata-mata rock-scene SFRJ Goran Bregović, proširivši je, doduše, na sveukupni, ovdašnji rock, implicitno njome obuhvaćajući i vlastite Dugmiće. Mada ne tako radikalno i otvoreno, Đekić riječko-rokersku priču kontekstualizira u istom duhu. Citirajmo:

„Učini li se nekome da je krajnji doseg ovdje zabilježene priče o šezdesetima brisanje prašine s dugog niza glazbeničkih i ostalih imena koja njome promiču, što im omogućuje da postanu dijelom sada već mnogo šire memorije, na krivom je putu. Otklanjanje opasnosti od zaborava imena pionira ovdašnje glazbe na 220 volti samo je po sebi pozitivan čin, ali priča kojoj su oni glavni protagonisti posjeduje nadasve značajnu dodatnu dimenziju. Toj dimenziji glazba djeluje tek kao povod, odvodeći cijelu stvar u kulturološki šire vode, štoviše zakoračujući u sferu političkog.

Noćno osluškivanje Radio Luxembourga, Radio Monte Carla i drugih, ma kako izgledalo mladenački bezazleno, informacijska je spona kojom u ovdašnje poraće počinju stizati zapadne kulturne vrijednosti, time i ne posve bezazlen kulturni čin. (…) Vodio je prema (…) modusu organiziranja slobodnog vremena koji je izravno promicao vrijednosti što se nisu poklapale s oficijelno promoviranim vrijednostima u nas građenoga socijalističkog društva. (…)

Eti Juvan s budućom grupom Can u Njemačkoj 1968.

Naknadna perspektiva kaže da je na djelu bio partijski odobren susret zapada i socijalizma. Nedvojbeno kao neka vrsta braka iz (obostranog) računa (…) s više nego pozitivnim posljedicama. U tom je braku jedna strana dobivala mogućnost utjecaja na ovdašnju socijalističku zemlju, preko nje priželjkujući utjecaj i na one što su stenjale u čvrstom zagrljaju ruskog medvjeda, a druga strana od tog istog medvjeda bježala podalje, makar i po cijenu kompromisa što ih je donio novi kurs. Najbučniji kompromis? Dolazio je iz iz sfere pop-kulture i zvali su ga rock’n’rollom.“

Zato i naslov knjige „Red! River! Rock!“, prema imenu američkog tradicionala „Red River Valley“ znanog još krajem 19. st., koji je, kao instrumental preimenovan u „Red River Rock“, u izvedbi Johnnyja & the Hurricanesa (grupe popularne i u naših Riječana – Uragani su se npr. nazvali prema njima) 1959. postao hitom u SAD-u i u Velikoj Britaniji. Kao naslov Đekićeve knjige nosi asocijacije na grad Rijeku, „na crveni, socijalistički okvir“ priče i na činjenicu kako je „domaći rock kulturna roba uvoznog, angloameričkog porijekla“.

Premda je „na djelu bio partijski odobren susret zapada i socijalizma“, postojali su, kako je i red, ne samo u socijalizmu, određeni otpori prema mlađahnim dugokosim urlatorima. O tome, između ostaloga, svjedoče novinski naslovi poput: „Jeftin uspjeh grlatijih“ (Novi list, 29. travnja 1962.), „Atentat na ukus i odgoj publike“ (Novi list, 3. ožujka 1963.) ili „Parada muzičkog primitivizma“ (Novi list, 1. rujna 1964.) kojima su pripadali i odgovarajuće intonirani tekstovi. No kako su u redovima vlasti prevladavali oni koji su blagonaklono gledali „električare“, na plenumu Općinskog komiteta SK u rujnu 1964., na kojem je raspravljano i o toj temi, gradski je kulturni život dobio pozitivnu ocjenu, uz napomenu kako „nije bilo idejnih skretanja“. Ipak, na sastanku svih organizatora plesnjaka (Općinski komitet SSO, predstavnici SUP-a i Udruženje muzičara zabavne i narodne glazbe) donesena je mjera zabrane ulaska u trapericama i točenja alkohola na plesnjacima. No takve su „nevolje“ bile čista kamilica prema odnosu mnogih vlasti istočnijih susjeda među kojima su neki, ponajprije SSSR, čvrstom rukom sprječavali „loš utjecaj Zapada na mlade“ i „muzički huliganizam“. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh