Valentino Bošković ‘Vodič kroz galaksiju za redikule’ – kud plovi VSSR

Recenzija već recenziranog na ovom portalu ne bi imala previše smisla kad je riječ o glazbi, no materijala za osvrt svakako ima.

  • 129
    Shares
Valentino Bošković ‘Vodič kroz galaksiju za redikule’

Čim je 2014. preko Bandcampa u naše uši lansiran mini album „VSSR“ potpisan imenom Valentino Bošković, saznalo se da se izmaštani lik lansirao s ove planete i da se taj album uživo neće moći čuti na pozornicama. A bio je to taman uradak koji je istovremeno na mudar i benigan način legao kao jedna od glavnih karika nove nam nezavisne scene koji kao da je tom svojom ‘promišljenom naivnošću’ istoj upuhnuo predivnu letargiju svemirske beskonačnosti koja kao da je ispripovijedana dadističkim polurazumljivim jezikom djece.

Taman je unio dimenziju opuštenosti tamo gdje se činilo da opuštenosti nema i jednoj mladoj generaciji stasaloj na šibenskom Terraneu postao ‘must have’ soundrack za svaki tulum.

Valentino Bošković bio je onaj pravi indie osjećaj kad vam omiljeni bend postane tamo neki sastav iz neke američke Indiane ili Idaha, netko s kim klikneš na veliku daljinu, ali se pomiriš da ga nikad nećeš vidjeti, jer vjerojatno neće postati toliko poznat da dobaci do Europe, bar ne u onom trenutku kad ti najviše treba. I još je fora takva situacija s nekim tko se na ovom djeliću planete odlučio da ne postoji uživo, kad se misli na koncerte.

Jer, eto, nisu ni Beatlesi pola svoje karijere postojali uživo nakon što su ispizdili od frenzične vriske američke turneje, a objavljivali su albume. Pomiriš se kad znaš koliko je zajebano ovdje imati bend, koliko se natežeš za svaki gig i koliko te mediji ne šljive. Pa ti je jasno da se nekome između ljubavi prema glazbi ispriječi sudbina vječitog sviranja za dvije pive po članu benda. Fora je to kad si mlad. Poslije više nije. A kad imaš novu ideju ili (nedajbože) bend, opet svi gledaju da si mlad. I opet te čekaju one dvije pive i 20-30 sumnjičavaca iz mraka koji su ta prva publika i koji neće tvoju koncertnu nervozu izliječiti svojom opuštenošću, već će te gledati kao gimnastičku na gredi i čekati da se oklizneš. Možda je lakše imati živaca za to kad si u nekom centru, ali biti dislociran od scene na dalmatinskom otoku, ispalit ćeš od same pomisli na pokušaj i reći: „Jeb’o one dvije pive“.

Valentino Bošković je upravo, uvjetno kazano utjelovljenje, tog osjećaja, a time i stav. A stav cijeniš, jer stava je malo, jer je, uostalom, i rock trajao dok je imao stava, i u konačnici što iz dobrog stava nastane i dobra glazba. Jer svaka iskrena glazba je dobra glazba, a sve ostalo kataloška prodaja. Isti impuls prate i publika i kritičari. Ne treba ti pjesma, treba ti pobuda kakvu samo iskrenost može stvoriti. Tu negdje i leži objašnjenje za ‘ljepak’ koji posjeduje „VSSR“, ta ‘prvoaprilska šala’ snimljena iz prve i bez imalo uljepšavanja, a koja je tako raskošno lijepa jer je uhvaćen pravi trenutak.

No dogodilo se da je „Marsovska Listina“ dvije godine kasnije (2016.) donijela produbljenje te priče, doznalo se u međuvremenu da iza imena Valentino Bošković stoje Branko Dragićević i Josip Radić, da se i kult Valentina Boškovića proširio, te kako bi u bilo kojoj live kombinaciji stvar otišla puno dalje od dvije pive po glavi svirača i 20-30 sumnjičavaca u publici. Ukratko, čekalo se te godine da stvar zaživi koncertno.

S takva dva dobra albuma u džepu mnogi bi se pokolebali i spustili tog Valentina na neku pozornicu i prije Valentinova 2046. (za kada je najavljen prvi koncert na Vidovoj gori na Braču). Javljali su mi se i neki promotori i menadžeri, govorili da su pokušavali i da nisu ništa postigli. Nikako ih nagovorit. Kao što se sjećam i jednog razgovora s Ilkom Čulićem koji je tada nemoćno konstatirao kako imamo bend godine, ali taj bend ne postoji.

Je li tada bio pravi trenutak? Iz današnje perspektive gledano, mislim da je bio i da se s protokom vremena hype prilično istopio među generacijom koje se u tom trenutku to najviše ticalo. Volio bih da nisam u pravu, no iskustvo kaže da se propuštene prilike nikad ne vraćaju. One ostaju propuštene prilike. Upravo stoga mi je prvi službeni fizički nosač zvuka „Vodič kroz galaksiju za redikule“ na kojem su objedinjeni „VSSR“ i „Marsovska Listina“, te dodan bonus „Milde Sorte“ nešto što na neki nedokučiv način osjećam kao neku kompilaciju koja dolazi nakon što se val stišao. Podsjetnik na minulo uzbuđenje, a ne novo raketno punjenje.

Također je i igrokaz u Laubi oko predstavljanja ovog albuma imao sve odlike nategnutog karaktera… te Boris Jokić, te članovi TBF-a… Sve nekako planirano da bude jako cool, a u konačnici kao da je pronađen artefakt iz osobne kolekcije svemirskog putnika koji se toliko udaljio od nas da smo ga već i zaboravili. Iskreno, kao da sam i požalio što je uopće i objavljen taj CD. Taj digitalni format na izdisaju koji danas dođe muzičarima poput vizitke i koji će valjda postati cool 2046. kad splasne kult vinila, jer će tada valjda biti neetično imati prozvod od nafte u kućnoj kolekciji. Format koji je u startu bio ‘otpilio’ i Valentino Bošković objavivši se nesputano i svima dostupno još 2014. na Bandcampu.

No opet ne može se ne ustvrditi da nije riječ o maštovito zapakiranom mementu, naslovom povučena poveznica s književnim djelima Douglasa Adamsa, vizualno stiliziranom kao hommage zlatnoj ploču koju u sebi svemirskim prostranstvima nosi Voyager, zatim tri kuglice iz kugličnog ležaja u kutiji CD-a, lijep osvrt Andrije Škare i ulaznica za koncert na Vidovoj gori za one koje život posluži do 2046. godine i odluče na Valentinovo eventualno proslavit zlatni pir na Braču.

No daleko zanimljiviji moment od svega toga dogodio se nedavno na krovu Muzeja suvremene umjetnosti gdje se u znak sjećanja na Antu Perkovića grupi Mayales pridružio Josip Radić i tad je odsvirana „Pymbylymby“ koja je u tom trenutku zvučala kao da se sve poklopilo kako treba na 5 minuta pod nebeskim svodom, kad je u pitanju glazbeni duh Valentina Boškovića.

Glazba se ispreplela s publikom svojim nevidljivim sponama i valjda se prolomila i neka nostalgija. I iz toga je bilo jasno samo jedno, a to je da Valentino Bošković treba stupiti u kontakt sa svojom publikom. Inspirativno je to, na kraju krajeva, kao i ljubavni odnos. U tom svjetlu „Vodič kroz galaksiju za redikule“ je odlična početna točka i razlog za cjelovečernja glazbena druženja. Cigareta samovanja dogorjela je do kraja, kao što i posljednji singl „Milde Sorte“ zvuči najmanje uvjerljivo u odnosu na sve što je dosad objavljeno.

Uostalom, izvrsnost prva dva albuma su teško breme za treći. Možda je krajnje vrijeme da Valentino Bošković okrene svoj brod natrag i osjeti blagodeti feedbacka svoje publike. A ako ostane uporan u dosadašnjem naumu, 2046. će ga na pozornici Vidove gore čekati oni dvije debitantske pive i 20-30 sumnjičavih penzića koji će mu samo podići nervozu zamjerkom što nije okrenuo kormilo svog VSSR-a na vrijeme, dok su još svi bili zaljubljeni i koliko-toliko mladi.

  • 129
    Shares

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh