Uz Alice In Chains, Interpol i Portugal. The Man okončan 13. INmusic festival

Iako su Nick Cave & The Bad Seeds dan prije održali sad već legendarni nastup na Jarunu, treći i ujedno posljednji dan 13. Inmusic Festivala donio je solidni niz koncertnih uzbuđenja. A čak je i kiša uspjela pasti.

  • 44
    Shares
Alice In Chains na 13. INmusic Festivalu (Foto: Vedran Metelko)

Dobra iznenađenja već su se nanizala u ranim večernjim satima. Sveženski britanski sastav Pins pružio je odličan koncert na Main stageu. Ova mančesterska četvorka predvođena pjevačicom Faith Vern i koja kao svoje uzore navodi My Bloody Valentine, Jesus and Mary Chain i Hole, odlično je stopila i elektroničko party ozračje u svoj zvuk. Dakle bilo je tu shogazeanja, drskosti, ali i pumpanja ritma na koji se nije moglo ostati ravnodušan. Svakako bend kojeg bi u nekoj budućnosti trebalo doživjeti i u klupskim okvirima.

No još luđe ozračje praskavog ritma donio je afropunk sastav Tshegue. Pjevačica Faty Sy Savanet, iako sićušna pojavom ima moćnije i dublje glasnice od mnogih muškaraca. Bila je poput lidera nekog protestnog skupa dok je iza nje zgusnuti val ritma proizvodio (u dosta situacija, jer su dvojica članova bili multinstrumentalisti) udaraljkaški kvartet predvođen bubnjarom Nicolasom Dacunhom. Iz njihove glazbe uistinu je izvirala plemenska energija Afrike, ali i bunt trećeg svijeta, miris spaljenih guma i prosvjeda. I njih bi definitivno trebali doživjeti u klupskim uvjetima. Predobar europski bend koji je u stanju napraviti pakleno dobar koktel tuluma i pobune nabijene ritmom. Bilo bi dobro da je ovo samo bio povod za upoznavanje.

Pins na 13. INmusic Festivalu (Foto: Vedran Metelko)

Za to vrijeme je Moskau kovitlao prašinu na Hidden Stageu. Uspio sam ih popratiti na svega dvije pjesme. Auditorij su već ‘tradicionalno’ okupirali strani kamperi koji su prilično pomno pratili što se događa na pozornici, čak i kad su se Moskau latili čitanja Biblije što je malo kasnije kulminiralo u ubrzavajućem krešendu distorzične buke.

Zašto Alice In Chains sinoć nisu svirali posljednji na Main Stageu, vjerojatno mi nikad neće biti jasno, jer imaju desetak grunge evergrina kojima mogu uvijek u oduševljenju uskomešati redove publike. Jest da je nakon tragične smrti originalnog pjevača Laynea Staleya očigledno da nikad više neće postići nekadašnju amplitudu popularnosti i stići popularnost Pearl Jama, ako se gleda na veliku četvorku iz Seattlea od koje su još aktivna samo ta dva benda, no nema ni govora o tome da kad zakotrljaju nešto s albuma „Dirt“ i „Facelift“ da to neće udariti moćno i zapaljivo.

Tshegue na 13. INmusic Festivalu (Foto: Vedran Metelko)

Ne treba gubiti iz vida da su Alice In Chains bili možda i najveći glazbeni originatori iz Seattlea početkom devedesetih i da je glavni arhitekt karakterističnog vokalnog dvoglasja upravo bio gitarist i pjevač Jerry Cantrell, a on je zajedno s Williamom DuVallom bio itekako u dobroj formi i raspoloženju sinoć. Svirali su nove pjesme s predstojećeg albuma koji im izlazi u kolovozu, no opus kojim su ispisali jedno slavno poglavlje rocka bio je neizbježan i za publiku dakako katarzičan. Najjači momenti bili su tijekom izvedbi „Bleed The Freak“ (kojom je otvoren koncert) „Man In The Box“, „We Die Young“, „The Bones“ i „Would?“, dok su balade „ Down In The Hole“ i „Rooster“ izazvale i val zbornog pjevanja. Cantrell je uspješno dolio ulje na vatru kad se ‘cjenkao’ s publikom pred kraj u zamjenu za glasno odobravanje u vezi toga koliko će još pjesama Alice In Chains odsvirati do kraja. Licitaciju je započeo s jednom, a na opće oduševljenje stao na četiri pjesme.

Portugal. The Man na 13. INmusic Festivalu (Foto: Vedran Metelko)

No najbolja stvar jučerašnjeg dana tek je slijedila, bar za mene. A to je bio koncert Portugal. The Man na World Stageu. Ovaj izuzetno inventivni bend s Aljaske s trenutnom adresom u Portlandu predvođen pjevačem i gitaristom Johnom Gourleyem bio je upravo u duhu onoga što je prvi dan ponudio David Byrne. Portugal. The Man su majstori dekonstrukcije rock and rolla, satire, ali i plesno zarazne koncepcije. Njihov koncert bio je koncipiran poput partyja; nije bilo pauze između pjesama i glazba je pulsirala cijelo vrijeme. Reflektori su bili ugašeni tijekom nastupa, bend je svirao u mraku, a pored glazbe jedina komunikacija s publikom bila je preko animiranih kolaža na video zidu, često protkanih komičnim porukama.

„Moderni rock bend ne treba pjevača“, pisalo je tako kad su Portugal. The Man instrumentalima počeli puniti set listu. „Mi smo Portugal. The Man. Jeste li sigurni da ste pred pravom pozornicom?“ pisalo je nešto kasnije. Dakako, njihov album „Evil Friend“ i dalje mi je jedan od najboljih, no za shvaćanje prošlogodišnjeg „Woodstocka“ i hrabre dekonstrukcije rock simbolike u današnje vrijeme, iskreno, bio mi je potreban impuls koncertne koncepcije kakva je sinoć bila upriličena na Jarunu.

Interpol na 13. INmusic Festivalu (Foto: Vedran Metelko)

Hrabra je to sprdnja i na trend cover i tribute bandova, ali i grupa nudi trenutno jedno od najzabavnijih poimanja rocka kao takvog. A nekako nema previše uspješnih pokušaja koji rock obrasce uspješno vade iz ‘tuge i čemera’ i lansiraju ih u jednu sasvim drugu orbitu pozitivnog ozračja. Portugal. The Man to rade toliko uspješno da se čini kao su ispred svog vremena. A uz to možda je i paradoksalno da su skupili više pop publike u svoje redove zahvaljujući hitu „Feel It Steel“, nego ljubitelja rocka. Upravo je tom pjesmom završen koncert, a činilo se da tek treba početi. Sat vremena bilo je premalo.

Te večeri World Stage je imao dva najjača koncertna aduta (računajući i Tshegue). Ono što su Portugal. The Man danas, to su prije desetak godina bili Interpol, dakle inovatori. No Interpol je okoštao i nakon odlaska Carlosa Denglera, kao da se nije razvijao, po mom skromnom mišljenju. Jest da tu ima disco elementa, ali ova njujorška grupa skliznula je hermetičnost. A to je i na INmusicu bilo osjetno jer su se zadnji redovi publike rapidno praznili tijekom njihova nastupa. A za headlinera nije baš neka sreća kad ostane ‘pola livade’.

Nije koncert bio loš, dapače nimalo, ali moj osobni osjećaj bio je da su se na istom mjestu trebali dogoditi prije 7-8 godina. Jučer su bili 7-8 godina prekasno, kao primjerice i Jamiroquai svojevremeno. Dodatna loša okolnost po Interpol bio je i pljusak na samom kraju koncerta. Varljivo nebo se ove godine smilovalo tijekom cijelog festivala, ali se ipak otvorilo se na samom kraju.

Na neki glupi način mi laknulo tada, da ne ispadne da sam kao idiot tri dana uzalud nosio kabanicu sa sobom.

Saznajte više:

Nick Cave & The Bad Seeds na INmusicu – posljednji ajatolah rock and rolla

Otvorenje 13. INmusic festivala – Ipak Byrne…

  • 44
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh