Toto u Domu sportova – proljetno AORanje

Prvaci adult orientated rocka iz osamdesetih po prvi put su sinoć radno došli u Zagreb u, tjednima unaprijed rasprodan, Dom sportova.

  • 35
    Shares
Toto u Domu sportova (Foto: Filip Bušić)
David Paich (Foto: Filip Bušić)

Puno toga je sinoć bilo u maloj dvorani Doma sportova kako je i najavljeno. Grupa Toto izašla je u 21 sat i potom dva i pol sata publiku provodila kroz glazbu svoje četrdesetogodišnje karijere na turneji prigodno nazvanoj „40 Trips Around The Sun Tour“. Zagrebački koncert odvijao se po točno utvrđenom scenariju, vjerojatno kao i svi koncerti na turneji; prvo sat svirke u punoj formaciji, potom središnji accoustic & storytelling dio na kojem je fingirano opušteno session druženje pred publikom i potom velikom finale uokvireno maratonskom izvedbom hita „Africa“ na kraju.

Četvorka ‘prvoboraca’ u sastavu Steve Lukather, David Paich, Steve Porcaro i Joseph Williams, bila je pojačana perkusionistom Lennyjem Castrom, bubnjarom Shannonom Forrestom, multiinstrumentalistom i pratećim vokalom Warrenom Hamom, te basistom i također pratećim vokalom Shemom von Shroeckom. Dakle, formacija koja je u punom zvučnom koloritu bez problema mogla isporučiti sve što se od nje i očekivalo.

Ok, možda ne baš sve obzirom da u sastavu nije bio Bobby Kimball, pjevač koji je svojim tenorom ostavio neizbrisivi pečat na evergrinima „Africa“, „Hold The Line“ i „Rosanna“, ujedno i markerima po kojima najširi auditorij percipira grupu Toto. No Bobby Kimball bio je te večeri u maloj dvorani raspordanog Doma sportova. Nije bio stasom, ali je bio glasom i to spada u sferu nenajavljenog. Čulo ga se kristalno jasno kao predvodnika zbornog refrena u „Hold The Line“ koju je Toto zasvirao nakon „Alone“ drugu po redu na samom početku koncerta. Čulo ga ste točno i precizno, identično kao i na studijskoj snimci s eponimnog prvijenca iz 1978. godine.

Steve Lukather (Foto: Filp Bušić)

I sad, istina jest da smo navikli da je tehnologija sve više upregnuta i kad su nastupi uživo u pitanju, i da publika više ne postavlja previše pitanja koriste li se matrice ili ne, ali nekako to ostavlja gorak okus u ustima u slučaju sastava kao što je Toto, tih nekadašnjih super grupa neupitne izvođačke sposobnosti kad su bile u zenitu popularnosti. Ne može se izbjeći zub vremena, možda tu i leži draž, kao što postoji i neka draž u tome da takav bend uvede ‘storytelling’ dio u kojem se osvruće na taj protok godina, prisjećajući se nekih epizoda prikladnih za podijeliti pred auditorijem. Onda je nekako prirodno za očekivati kako taj Toto u svojoj cjelokupnosti zvuči danas u 2018. godini. Konkretno, kako taj „Hold The Line“ koji je ruknuo iz razglasa poput albumske verzije iz 1978. zvuči danas, jer nije da na pozornici nije bilo dovoljno kvalitetnih grla za zbornu verziju, jer su pored Williamsa pjevali i David Paich (ujedno i zabavni konferansije koji je tijekom koncerta publici pokazao i svoju kolekciju šešira), Steve Lukather, Shem von Shroeck i Warren Ham. Stoga čemu još i Kimballov vokal na matrici? Kao da takav sastav ne može sebi priuštiti old school pristup? To je bilo toliko očito da se ne može posumnjati u to da je možda Shroeckov vokal bio sintetički obojan u Kimballov, jer dokazao je taj svestrani basist da ubada najviše lage od svih te večeri. Prevladao je onaj holivudski ‘nikad ostariti’ moment. Ipak je Toto iz Los Angelesa.

Joseph Williams (Foto: Filip Bušić)

Koncert je općenito bio ‘easy going gig’ za grupu. Činilo se kao da se nakon dva i pol sata manje umorila od publike koja se potrudila za fantastičan prijem. Što se tiče ‘old schoola’, solističke točke bile su nezaobilazne i strateški raspoređene za odmaranje ostatka benda. Lukather je tu dakako prednjačio u drugom dijelu nastupa često izlazeći na ‘prvu crtu’ gitarskim vratolomijama u stilu osamdesetih. Lako za to što to danas kičasto zvuči i izgleda, no takvim pristupom Lukather je unakazio obradu Beatlesa „While My Guitar Gently Weeps“ izbacivši je iz duha i konteksta stakatičnim ‘stevevaisanjem’ umjesto da bluzerski ‘claptoniše’ kad je došao red na ‘weep’ od kojeg je nepotrebno napravio ‘scream’.

Pored Beatlesa, Toto se dotaknuo još jedne obrade. Jacksonova „Human Nature“ bila je posveta prerano preminulom kralju popa tijekom središnjeg akustičnog dijela koncerta. Svako bitno poglavlje karijere bilo je zastupljeno, iako je naravno u minutaži najveći dio vremena pripadao pjesmama s prva četiri albuma. Prostor je dobila i balada „Lea“ kao najjači domet studijske aktivnosti pjevača Josepha Williamsa, kao i soundtrack skladba „Dune“ iz istoimenog Lynchovog filmskog ostvarenja iz osamdesetih.

Toto u Domu sportova (Foto: Marko Bishop Jadro)

Najveće ovacije očekivano su se dogodile tijekom i nakon izvedbi tri najveća hita; „Hold The Line“ u prvom, „Rosanna“ u središnjem dijelu i „Africa“ kao finalna katarza. Osobnog utiska sam da je „Rosanna“ nekako bio i najbolji moment jer je postojao fini balans između izvedbe i učešća publike.

„Africa“ se otela kontroli. Nepotrebno je megalomanski produžena na desetminutnu verziju s predugom perkusionističkom solo točkom koja je razvodnila i skoro pa i završila pjesmu, jer se nakon nje nije dogodio bar još jedan nužan refren, a zbog tog refrena ih je možda sinoć najviše i pohodilo koncert. Jer kako je prije početak izvedbe detektirao Lukather: „Vi čekate ovu pjesmu“. Tribine su se naravno već na uvodnim tektovima digle na noge, kao znak da se konačno isplatilo 36 godina čekanja da se grupa s hitom koji je obilježio osamdesete ukaže uživo u Zagrebu. Vjerujem da je u tom trenutku negdje u Africi počela padati kiša.

  • 35
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh