Tom Waits ‘Nighthawks At The Diner’ Remastered – brbljavi hibridni jazz eksperiment

Nakon što je krajem prošle godine svoja remasterirana reizdanja doživjelo svih sedam albuma Toma Waitsa iz njegove posljednje faze karijere, odnosno oni objavljeni na etiketi ANTI-, isti tretman uslijedio je sada i za onih sedam s početka glazbenog puta ovog genijalnog trubadura, objavljivanih u sedamdesetima na etiketi Asylum. Naša sljedeća postaja pregleda ovih izdanja je brbljavi hibrid živog i studijskog albuma, “Nighthawsks at the Diner” iz 1975. godine.

  • 36
    Shares
Tom Waits “Nighthawks at the Diner” Remastered

Na njihovim počecima ljudi su voljeli uspoređivati karijere dvojice tada mladih kantautora, Toma Waitsa i Brucea Springsteena. Obojica su prvijence objavili početkom 1973. i bili su talentiraniji od većine drugih mladaca koji su se zaputili Dylanovim stazama. No, njihovi se putovi definitivno razdvajaju u 1975. godini, kada Bruce biva katapultiran u status superzvijezde na krilima hit albuma “Born to Run”, a Tom Waits se odlučuje na potpuno drugačiji smjer i objavljuje brbljavu dvostruku ploču “Nighthawks at the Diner” koja je tadašnju publiku i kritiku vjerojatno više zbunila nego očarala.

Album je snimljen kao živa ploča, kako bi se izvuklo najviše iz Waitsove zabavljačke persone. Glasa već ozbiljno hrapavog od gomile cigareta čiji se dim gotovo osjeti kroz zvučnike gramofona, Waits sipa šale iz rukava i majstorski niže verbalne zavrzlame jednu za drugom u stilu koji ima više zajedničkih točaka sa stand up komedijom i slam poezijom nego s pjevanjem. Producent Bones Howe prisjeća se kako su Waitsov menadžer Herb Cohen i on htjeli snimiti album u klubu, ali tada su uvjeti na takvim mjestima bili užasni, pa su iscenirali takvu atmosferu u studiju Record Plant u Los Angelesu, gdje su doveli publiku, jazz band, pa čak i striptizetu za zagrijavanje, te snimili ovaj začudan materijal u dvije večeri.

Pjesama u tradicionalnom smislu te riječi ovdje ima malo, hitova još manje. Izuzetkom bi se možda mogla nazvati “Eggs And Sausage (In A Cadillac With Susan Michelson)” iz čijeg je prvog stiha izvučeno ime albuma (izvorni je naziv trebao biti “Nighthawk Postcards from Easy Street”, prema jedanaest i pol minuta dugačkog centralnoj pjesmi albuma, ali je odbačen kao predugačak), nadahnuto slavnom slikom Edwarda Hoppera čija ulja na platnu oslikavaju samoću Amerike na isti način kao što čine i Waitsove pjesme.

Okupljeni bend je džezerska sila predvođena nevjerojatnim Jimom Hughartom na kontrabasu, a osim njega tu su se našli i veliki jazz aranžer Michael Melvoin na klaviru, Bill Goodwin za bubnjevima i Pete Christlieb na saksofonu. Bend improvizira u jednakoj mjeri kao i Waits koji ispaljuje dugačke često lascivne uvode u pjesme više manje slobodne forme koje oslikavaju atmosferu barova sa separeima presvučenima u skaj izbušen čikovima u kojima se toči toplo pivo hladnim ženama.

Jedan od neočekivanih vrhunaca albuma je balada o duhovima “Big Joe And Phantom 309”, obrada pjesme koju je proslavio bard kamiondžijskoga countryja Red Sovine, a govori o neobičnom susretu autostopera i preminulog vozača kamiona koji ga poveze dio puta. Sam tekst pjesme ovdje ježi jednako koliko i Waitsova predivna izvedba i može lakoćom natjerati na ježenje i izvući suzu iz oka slušatelja.

Iako je inicijalno naširoko odbačen kao predugačak album s mnogo priče, a malo pjesama, “Nighthawks at the Diner” donosi neprocjenjivi uvid u Waitsa kao rođenog majstora ceremonije, a inovativan pristup produkciji čini ga utoliko vrijednijim poglavljem početne faze karijere ovog izvođača koji će samo nastaviti rasti u sve manje predvidivim smjerovima.

Ocjena: 8/10

(Anti/Epitaph, 2018.)

  • 36
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh