Nakon što je krajem prošle godine svoja remasterirana reizdanja doživjelo svih sedam albuma Toma Waitsa iz njegove posljednje faze karijere, odnosno oni objavljeni na etiketi ANTI-, isti tretman uslijedio je sada i za onih sedam s početka glazbenog puta ovog genijalnog trubadura, objavljivanih u sedamdesetima na etiketi Asylum. U našem pregledu na redu je ‘Foreign Affairs’ iz 1977. godine.
Tom Waits nikada nije snimio loš album. Štoviše, Tom Waits nikada nije snimio ni prosječan album. Problem ploče “Foreign Affairs” što se tempom od jednog albuma na godinu u ovoj fazi karijere našao u kreativnoj fazi u kojoj nije uspio zakoračiti dovoljno daleko od izričaja određenog sjajnim prethodnim albumom “Small Change”, pa jedan dio materijala zvuči kao ponavljanje stvari kakve smo već čuli, bez obzira na to koliko dobro još uvijek zvuče.
“Foreign Affairs” počinje atipično za Waitsov katalog, instrumentalom. Riječ je o pjesmi “Cinny’s Waltz” vođenoj klavirskom melodijom kojoj se pridružuju kontrabas, gudači i u samom finalu, prekratko truba Jacka Sheldona i uvodi nas u atmosferu kojoj cijela ploča teži, a to je ona crno-bijelog filma sa sredine stoljeća, kakvu zorno prenosi i naslovnica koja prikazuje Waitsa u zagrljaju tajanstvene žene s putovnicom u ruci, a lica su im skrivena u sjenama.
Kratki uvodni instrumental pretače se u prvi pjevani broj albuma, ljubavnu baladu “Muriel” koja tekstualno ne doseže neke od najboljih ranih Waitsovih klasika, ali aranžmanski i vokalno svakako da. Slijedi prvi pravi hit ovoga albuma, a to je duet s Bette Midler, “I Never Talk To Strangers”, u kojem Waitsov lik zavodi izvrsno raspoloženu Bette, a par u tri i pol minute uspije razviti kemiju na kojoj bi im mogli zavidjeti izvođači najslavnijih muško-ženskih voklanih suradnji u povijesti.
“Jack & Neal” je prva otvorena posveta Waitsovim književnim idolima beat generacije iz naslova, Kerouacu i Cassadyju, u kojoj Tom prepričava imaginarnu epizodu s njihove slavne avanture na cesti, a koja završava referencom na broj “California, Here I Come” iz brodvejskog mjuzikla Bombo iz 1921. godine. “A Sight For Sore Eyes” koja završava prvu stranu ploče pak citira “Auld Lang Syne”, što će Waits ponoviti i tri i pol desetljeća kasnije na “New Year’s Eve”, završnoj pjesmi svojeg (zasad, nadamo se) posljednjeg albuma “Bad As Me”. Pjesma uvelike podsjeća na pripite balade sa “Small Change”, poput “Jitterbug Boy”, u kojima će autor naći priliku izlistati cijelu galeriju likova i referenci iz domene popularne kulture.
Drugu stranu ploče otvara najdulji broj albuma, gotovo devet minuta dugačka “Potter’s Field” s punim orkestrom i pričom koja bi upravo mogla biti taj film noir kojemu je “Foreign Affairs” soundtrack. Glavni lik pjesme je slijepi pijanac koji za nekoliko čašica viskija policiji prenosi svoje svjedočanstvo o mafijaškom ubojstvu. Pjesma je snimljena uživo s orkestrom i može je se smatrati vrhuncem Waitsovog ranog spoken-word izričaja.
No, najbolji trenutak albuma je klasik “Burma Shave”, pjesma o tragičnom bijegu dvoje mladih u imaginarno mjesto nazvano prema tvrtki koja se reklamirala jumbo plakatima u nastavcima uz cestu. Tu ponovno izbija kinematografska kvaliteta svojstvena ovom albumu, pogotovo izravnim referiranjem na glumca Farleyja Grangera, čija je uloga u filmu “They Live By Night” poslužila kao nadahnuće za ovu razornu baladu, jednu od favorita fanova iz ranog stadija Waitsovoga opusa.
Nakon brijanja slijedi šišanje u pjesmi “Barber Shop” koja Waitsu služi kao poligon ispaljivanja jezičnh štoseva iz zastarjeloga slenga, a prenosi razgovore iz brijačnice između frizera i mušterija. Album završava naslovnom pjesmom koja je također jezično-stilska vježba u kojoj je gotovo svaka riječ povod za zavirivanje u tezaurus (“Subsequently bear in mind your transient position allows you a perspective that’s unique…”).
Waits se na “Foreign Affairs” našao na teritoriju koji mu je otprije poznat, a to se ovom jedinstvenom umjetniku najčešće pokazuje kao najproblematičnije iskustvo (ponovno usporedba s njegovim zadnjim albumom “Bad As Me”). No, majstor kakav već jest, Tom uspijeva i ovdje zadiviti biserima koji će ostati za uspomenu i vrijedno sjećanje za sva vremena. A kreativnost će mu već na sljedećoj ploči doživjeti novi uzlet.
Ocjena: 8/10
(Anti/Epitaph, 2018.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
