The Voidz ‘Virtue’ – Casablancasov kaos koji oduševljava

The Strokes su završili u ropotarnici prošlosti, no Juliana Casablancasa, nekadašnjeg frontmena ‘spasitelja rocka’, kako se tom bendu tepalo početkom novog milenija, očigledno su mnogi bezrazložno sahranili, jer drugi album njegovog benda The Voidz upravo dokazuje njegove vrline.

  • 7
    Shares
The Voidz ‘Virtue’

Priznajem da sam i ja ‘sahranio’ Casablancasa nakon koncerta The Voidza u Tvornici prije tri godine, kad sam njihov nastup opisao kao ‘work in progress’, ali bez nekog napretka. No nakon „Virtue“ kojeg slušam već duže vrijeme, mogu samo zaključiti kako je riječ o jednom od najuzbudljivijih albuma prve polovice ove godine. Stalno mu se vraćam, jer kao da me uhvatio patern njegove lepršave lucidnosti.

Vrag je taj Julian Casablancas. Kao da se i sam sprda sa svojom pozom vječito neraspoloženog lika – toliko neraspoloženog da na „Virtue“ ta neraspoloženost kreira izuzetno šaroliki obrazac glazbenog djelovanja samog benda. Kao da Casablancasu svaka od 15 pjesma dopizdi dok se dokotrlja do kraja, da u svakoj narednoj mora potpuno izmijeniti stil, pristup, emociju – gotovo sve. Nigdje se taj simpatični mrzovoljnik ne može zadržati duže u tri minute i upravo je to njegovo stilsko tumaranje, to ‘glazbeno presvlačenje’, eksperimentiranje i potpuno neograničavanje najdivniji moment ovog albuma kao cjeline.

Sve to zvuči poput benda koji još uvijek traži svoj izričaj i koji je stalno neodlučan kojoj struji se prikloniti. „Virtue“ je kao hrpa skica, veliki ‘work in progress’ koji potpuno suludo ne vodi nikuda, a opet volšebno hvata kakofoniju svijeta, ili pak zvuk brojnih njujorških klubova iz kojih se šire najrazličitiji zvukovi koje su tamo sa sobom od svukuda donijeli razni glazbenici.

S uvodnom „Leave It In My Dreams“ The Voidz zazvuče kao nemušta kopija The Strokesa. Prava navlakuša za hejtere u želji da odmah prekinu slušanje albuma, ili pak da se naslađuju time kako je Casablancas potpuno propao. No već naredna „QYURRYUS“ potpuno rasprši te predrasude, jer kao da vas zvukom uvede u neki nepoznati klupski underground arapskog svijeta u kojem je sve nekako pomaknuto za zapadnjačku percepciju i u estetskom smislu trashy zaostalo u nekim osamdesetima.  „QYURRYUS“ ne koketira s Istokom, ona kao da je sam Istok u svojoj suludoj antiestetici. Novi predivni šok donosi „Pyramid of Bones“ koja kao da je vođena svim početničkim greškama heavy metal demo bendova, a opet iako je produkcijski isporučena poput neispeglane demo snimke, u sebi sadrži bolji hommage Black Sabbathu u refenu nego što su ga u stanju isporučiti mnogi današnji moderni metal bendovi, a o da se ne govori o urnebesnom efektu završnog tematskog gitarskog sola kojeg kao da je odsvirao bijesni panker koji mrzi i samu pomisao na gitarski solo.

Možda je bi tu bilo najbolje stati s pojedinačnim ulascima u dojmove svake pjesme pojedinačno, jer je pomaknuti rakurs ovog anti-albuma i konstantno započinjanje u nekom drugom stilskom ruhu najvažniji adut za prvo slušanje, pa bi u tom duhu doživljenog možda trebalo izbjeći ‘spojlanje’ svakog njegovog detalja. Treba dodati da su The Voidz također apsolutno otvoreni za svaku novotariju, svaki zvučni efekt koji im je došao po ruku (ili pod nogu), kojekakve produkcijske intervencije i igrarije s elektronikom, kao što se ni Casablancas ne libi koristiti auto-tune u najsuludijim vokalnim intervencijama kad god osjeti da je tako nešto potrebno (ili mu pak vlastiti glas ide na živce).

Ok, lako bi bilo i zlobno zaključiti da su The Voidz po svemu tipični ‘izgubljen u naslovu’ rock bend ovog post-post-post perioda informacijske lavine, no nije li to danas gotovo svaki rock bend? Samo što puno njih to ne želi priznati, već se poput psa koji lovi vlastiti rep uporno  drže nekih starih šablona. Vrlina tj. virtue The Voidza pak leži u tome što od toga saznanja ne bježe, već kroz vlastiti zvučni kaos projiciraju sliku kaosa puno šireg konteksta. Kao da se svojim radom javno koprcaju u tome, jasno dajući do znanja da su svi nekadašnji kontrakulturni obrasci (po kojima su bili definirani i glazbeni stilovi) mrtvi i da kaos treba potencirati kako bi se izrodilo nešto novo, nešto uzbudljivo.

Dakako da nisu jedini i da su primjerice jedni Dandy Warhols prije oho-ho godina imali sličan obrazac kreativnog djelovanja (može se za primjer uzeti i solistički opus Johna Frusciantea), ali kako su Warholsi (i Frusciante) korespondirali sa svojim vremenom, tako i The Voidz korespondiraju sa svojim. Uz to, kreativni kaos The Voidza je prokleto zarazan i ovaj album kao da negdje duboko ispod površine ima ukodiran poziv na stalno izučavanje i preslušavanje jer u ovom trenutku je to bend koji dokazuje onu staru izreku da nije važan cilj, već putovanje. I upravo je to putovanje tako magnetno privlačno. A Casablancas? Spašavao je rock jednom, izgleda da to radi opet, iako to i ovog puta zvuči kao da mu se ne da. Kako onda opet ne slaviti tu njegovu uvrnutost?

Ocjena: 9/10

(RCA / Sony / Menart, 2018.)

  • 7
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh