The Strange ‘Echo Chamber’ – čudni su putevi…

Kako se moglo i pretpostaviti, tako se u konačnici i potvrđuje da je drugi album grupe The Strange jedno od najkvalitetnijih ovogodišnjih rock izdanja.

  • 74
    Shares
The Strange ‘Echo Chamber’

Nomen est omen, tj. nema toga što nije čudno u putu kojim kroči grupa The Strange. Već je na početku priče 2004. godine bila čudna suradnja između Chrisa Eckmana iz The Walkaboutsa i sisačkih instrumentalističkih The Bambi Molestersa, kada je uistinu izuzetan album „The Night Of Forgotten Films“ pokazao jednu punokrvnu internacionalnu suradnju koja je do tada u našim domaćim okvirima uglavnom bila neostvariva.

Za Bambi Molesters je to bila, dugoročno gledano, korisna stvar jer ih je izvukla iz surf rock okvira i pružila dimenziju rada s pjevačem, no bila je korisna i Eckmanu koji se time i glazbeno udomaćio na ovdašnjoj sceni s nimalo neokaljanom karizmom jer je, štulićevski kazano, našao dobar bend. Nakon 13 godina činilo se da će taj izlet ostati i jedini, no putanje spomenutih glazbenika ponovno su na čudan način stopile, prvo kroz nekoliko nastupa, da bi se potom kreativna priča zahuktala i dovela do albuma „Echo Chamber“.

Bilo je čudno i da je HDS na svom natječaju za projekte koje smatra bitnim za ‘guranje’ izvan granica Hrvatske (na kojem godinu dana prije nije prošao niti jedan projekt, op. a.) prepozna taj potencijal upravo u ponovno oformljenom sastavu The Strange. No ni tu nije bio kraj iznenađenjima, kao su u biti tek nakon toga i počela.

Naime, kad se ljetos činilo da sve ide po planu nakon što je album snimljen i dovršen u postprodukciji dogodio se raspad The Bambi Molestersa – Dalibor Pavičić s jedna strane, a Dinkon Tomljanović, Lada Furlan Zaborac i Hrvoje Zaborac s druge, tako da je u najčudnijem mogućem scenariju „Echo Chamber“ istovremeno ispao i posljednji album koji je snimila sisačka četvorka. No na albumu je učestvovao i Luka Benčić, koji je već duže vrijeme peti pribrojeni član Bambija, ujedno i frontmen riječkih My Buddy Moose koji su tu ušli u okvir The Strangea. Istini za volju, takve pretumbacije glazbenog personela navikli smo pratiti kroz vijest jedino na zapadnoj sceni. Dakako, taj ponovno oformljeni The Strange će na koncertima pronositi zvuk ovog i debitantskog albuma. Čemu tolika ustrajnost u čudnim okolnostima možda je najlakše objasniti kroz ono što „Echo Chamber“ jest, a to je da je riječ o izvrsnoj rock ploči, onakvoj kakva se baš i ne pojavljuje svaki dan.

„Echo Chamber“ je ploča koja kao da dolazi iz noći kad se zaželite već pomalo zaboravljene glazbe. Kad tražite neki sublimat koji miriše na americanu obojanu laganim utjecajima tex-mexa i kroz koju se razlijevaju utjecaji Stonesa, Van Morrisona, Kinksa, Sonicsa i inih legendi rocka čiji kod je zapisan i u krvotoku glazbenika koji su snimili ovaj album. Njegova sineastičnost već se uvlači pod kožu s prvom „Lonesome Rider“ koja decentnom gudačkom pratnjom već uvodom otvara morriconeovske glazbene horizonte iz vremena spaghetti westerna, da bi kasnije taj ugođaj podebljao puhački dvojac; saksofonist Ozren Žnidarić i trubač Andrej Jakuš (Jakuš je također sudjelovao i na prvom albumu „The Night Of Forgotten Films“).

Naredna, ujedno i naslovna „Echo Chamber“ ubacuje u višu brzinu dok gitare rezonantno odjekuju, a Eckman sve vodi sigurnim, iskusnim i samouvjerenim rokerskim stavom. Jedno od najugodnijih iznenađenja tek slijedi, a to je njegov duet s Irenom Žilić u „Dead End Shore“, pjesmi u čijem ‘border song’ ugođaju još jednom predivno pridonosi Jakušev trubački solo. Uspješni niz nastavlja „Last Summer Song“, ujedno i pjesma koja je odabrana za prvi singl i u kojoj Eckman otkriva svoju jaggerovsku crtu, dok prvi dio albuma zaokružuje balada „Killing Time“.

The Strange (Foto: Mare Milin)

Drugi dio, tj. ono što će na vinilu otvoriti B stranu je ‘in your head’ otkivak „Dime A Dozen“ koju nosi čvrsto uigrani ritam bračnog para Zaborac. Potom slijedi jedan odličan izlet u latinoamerički ritam dok Eckman hropće poput Toma Waitsa kroz spleen atmosferu pjesme „Broken Town Blues“ u kojoj do izražaja dolazi piano Luke Benčića u odjavi, a zanimljivo je da iako se čini da Benčić otvara narednu „Shoot The Bear“, ali s zlokobnom linijom na Hammond orguljama, taj glazbeni potpis ipak pripada Ladi Furlan Zaborac, dok Benčić svira bas gitaru. U istoj pjesmi Eckman vokalno ponire gotovo u narativnu formu, dok ga cijeli bend prati poput lovačke družine ‘na prtstima’ u napetom pothvatu s neizvjesnim ishodom. Iz tog poniranja „Fast Train To Nowhere“ magično izvlači slušatelja reduciranim locomotion ritmom, dok Eckman poziva na ukrcavanje u vlak koji kreće u nepoznatom smjeru bez primisli na povratak domu. Album zatvara „Lights Of Red Valley“, koja tu dolazi poput smiraja nakon putovanja, poput neke metaforičke razglednice koja ocrtava stremljenja i postignuće duše u određenom momentu.

Nipošto ne treba izostaviti majstorsku produkciju koju potpisuje Don Antonio tj. Antonio Gramentieri, kojeg se bez problema može smatrati glazbenim rock guruom talijanske scene i koji je ovom albumu dao živahnu pitkost, ali ne na uštrb njegovog nokturno ugođaja i time ga stavio u onu sferu u kojoj ako postoje predispozicije da zavolite „Echo Chamber“, to će vam se dogoditi već s prvim slušanjem.

„Echo Chamber“ se svojim tradicionalističkim pristupom, ali i novim čitanjem rocka nameće kao instant klasik, album koji se uvuče pod kožu poput susreta sa starim prijateljem kad se otvore kanali za dobre vibracije za koje već duže vrijeme mislite da vas okrutno zaobilaze. To je uistinu ‘dvorana odjeka’ koja je jeku bolje prošlosti uspješno prezervirala do današnjeg dana.

Album službeno izlazi 12. listopada, release party je zakazan za 17. listopada u Vintage Industrialu, a veliki promotivni koncert za 13. prosinca u Tvornici kulture.

Ocjena: 9/10

(Dancing Bear, 2018.)

  • 74
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh