The Sonics u Vintage Industrial Baru – između institucije i cover benda

Legendarni The Sonics jučer su nakrcali Vintage, isporučivši furioznu dozu garažnog rocka.

  • 15
    Shares
The Sonics u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)

Samo nekoliko akorda uvodne „Cinderella“ bilo je dovoljno da potvrdi sve ono dobro i razočaravajuće vezano uz premijerni zagrebački nastup legendarnih The Sonicsa – svakim odsviranim tonom grupa iz američkog grada Tacoma nepogrešivo je „cementirala“ status očeva punka i garažnog rocka, ali treba biti iskren i reći da ovo što smo u utorak gledali u Vintage Industrial Baru nije mnogo više od cover benda.

Naime, u koncertnoj postavi od izvornih je članova preostao tek saksofonist Rob Lind, dok su Gerry Roslie i Larry Parypa svoj angažman u grupi sveli na rad u studiju. Njih su, gledano strogo svirački, s lakoćom nadomjestili klavijaturist Jake Cavaliere i gitarist Evan Foster, no jedan tajni sastojak zvuka Sonicsa ni ovoga puta nije bilo moguće zamijeniti, a to je Rosliejev izrašpani urlik, onaj za koji se, prilikom prvih preslušavanja njihovih ploča, stvarno činilo da izvodi bljujući krv iz grla.

Klub u Savskoj bio je ispunjen gotovo do zadnjeg mjesta i zaista vjerujem da nitko od prisutnih nije kući otišao razočaran. Lind i ekipa još jednom su nam demonstrirali koliko rock’n’roll može biti snažan, energičan i zabavan, dok je set-lista sadržavala sve njihove najznačajnije i najmoćnije pjesme, od autorskih „Cinderella“, „Psycho“, „Strychnine“ ili „Boss Hoss“ do bezbroj puta obrađivanih standarda kojima ipak uspijevaju udahnuti neki novi život i učiniti ih vrijednim slušanja više od pola stoljeća nakon što su snimljene. Najiskrenije, samom sebi sam se čudio zbog čega još uvijek toliko guštam u Richard Berryjevoj „Louie Louie“, „C’Mon Everybody“ Eddieja Cochrana ili „Lucille“ i „Keep On Knockin’“ Little Richarda (ovu posljednju nisu mi uspjeli ogaditi čak ni Đavoli svojom obradom „Kucaj opet“). Glavni uzrok oduševljenja kako nižepotpisanog tako i većine okupljenih, krije se u činjenici da Sonicsi na pozornici i dalje „ubijaju“, temeljeni na prljavoj i sirovoj međuigri saksofona, klavijatura i riffova koje će u narednim dekadama poput udžbenika koristiti prava vojska gitarista punk, garažnih, alter i pub rock sastava, posebno Dr. Feelgooda i Strummerovih The 101ersa.

The Sonics u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)

Have Love Will Travel“ i razorno čitanje Motown standarda „Money“ također su nas vraćale u dane slavnog debija „Here Are The Sonics“ i podjednako utjecajnog nasljednika „Boom“, dane kada su, za razliku od većine suvremenika i tadašnje konkurencije, shvatili kako distorzirana buka koja dolazi iz njihovih pojačala predstavlja nešto što treba prigrliti i pretvoriti u ključni segment vlastitog izričaja. „Sugaree“, „Be a Woman“ i „I Don’t Need No Doctor“ s povratničke, tri godine stare ploče „This Is The Sonics“ bile su dovoljne da razuvjere sve koji ih otpisuju kao isluženi nostalgia act, pri čemu je „Sugaree“ spadala i među najdojmljivije trenutke čitavog, oko 75 minuta dugog koncerta.

Lind, koji u svojoj biografiji ima i sudjelovanje u Vijetnamskom ratu kao pilot, više je nego solidno odradio ulogu „meštra ceremonije“ i opetovano hvalio atmosferu u publici, nazvavši je boljom od bilo koje na dosadašnjoj europskoj turneji. Samim time, prilično je izvjesno da ćemo Sonicse u našim krajevima imati prilike gledati još koji put čemu se, usprkos prigovorima s početka teksta, već sada iskreno veselim. A tko zna, možda i Roslieja posluži zdravlje pa konačno doživimo i jedan od najrazornijih urlika rock’n’rolla.

  • 15
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh