The Residents u Pogonu Jedinstvo – po mjeri benda i publike

The Residents su u utorak nastupili u punom Pogonu Jedinstvu, na koncertu sjedećeg karaktera. Time su najstariji konceptualci rocka, koji još uvijek održavaju turneje, dobili zasluženi tretman u Zagrebu, kao uostalom i publika koja se prije godinu dana tiskala u krcatoj Močvari na njihovom nastupu.

The Residents u Pogonu Jedinstvo (Foto: Mladen Pobi)
The Residents u Pogonu Jedinstvo (Foto: Mladen Pobi)

Ovog puta u pitanju je bilo predstavljanje recentnog albuma „The Ghosts Of Hope“ – konceptualnog albuma o željezničkim nesrećama kojeg su Homer Flynn, kao jedini poznati član ove grupe i njegova trojica još uvijek anonimnih kolega dakako predstavili i u nanovo osmišljenom vizualnom konceptu uz pripadajuću kostimografiju i scenografiju. No s njega su The Residents odsvirali samo „Train vs Elephant“, ali je očigledno bilo važnije napraviti odmak od prijašnjeg „Shadowland“ koncertnog koncepta, jer ako netko drži do toga da se koncepti ne smiju ponavljati to su svakako The Residents.

Prostrana pozornica bila je jednostavno, ali dojmljivo osmišljena. Pored instrumentarija na njoj se nalazila i poveća ‘oko kugla’ koja je ujedno bila i konveksna ploha za prikazivanje bizarnih monologa o snovima s digitaliziranim glavama poznatih povijesnih osoba XX stoljeća. Pa su tako ‘svoje’ snove prepričavali američki predsjednik Richard Nixon, Majka Tereza i glumac John Wayne i dakako sve u kriptično-pomaknutom performansu koji je i zvukom i vizualnim podsjećao na neki tjeskobni san.

The Residents u Pogonu Jedinstvo (Foto: Marko Todorov)
The Residents u Pogonu Jedinstvo (Foto: Marko Todorov)

The Residents, ne samo da su i dalje atraktivni zbog inzistiranja na mističnosti i anonimnosti, što je možda efektni mamac za neupućene, već je njihova vrijednost daleko veća u glazbenom smislu, jer su i dalje kreativno ukopčani na zvučne obrasce ere koja lagano pada u zaborav. Oni su original koji način rada i inspiraciju crpi i oblikuje po gabaritima iz vremena kontrakulturne ekspanzije s kraja šezdesetih godina XX stoljeća. I dalje su arhetip razmišljanja i djelovanja vremena kad su po sličnim obrascima razmišljali i radili jedan Frank Zappa i njegovi Mothers Of Invention, čak i otkačeni i napušeni Cheech i Chong u svijetu nezavisne kinematografije, ili pak na način kako dan danas rezimira stvari nadrealni Alejandro Jodorowsky.

U svojoj pomaknutoj realnosti The Residents slično manipuliraju publikom, izvan okvira svih poznatih tržišnih okidača šoubiznisa, uvijek vas pomalo ostavljajući u dilemi jeste li prisustvovali koncertu ili nekom eksperimentalnom vodvilju u tijekom kojeg se često zapitate je li glazba u prvom planu ili samo pozadine jedne puno veće strukture. Upravo stoga sjedeći karakter koncerta uvijek je gotovo jedini logičan izbor za doživljaj i kontemplaciju onoga što rade na pozornici.

The Residents u Pogonu Jedinstvo (Foto: Marko Todorov)
The Residents u Pogonu Jedinstvo (Foto: Marko Todorov)

U slučaju jučerašnjeg koncerta bilo to je kao kopanje po podsvijesti u kojoj poput pop-up reklama iskaču neki likovi i epizode iz (nikad dogođene) prošlosti dok je i sama glazba popunjavala prostor u rasponu od bizarnog i jednostavnog popa kakav se može čuti na ljetnim terasama ugostiteljskih objekata, do prodornih i maničnih zvučnih eksplozija koje su vas brecnule u stolcu ili razbudile one načas klonule vremešne posjetitelje koji su zbog Residentsa izašli navečer usred radnog tjedna. Čak je i nekoliko obrada koje su svima zapečene u primozgu u izvedbi zvučale potpuno neprepoznatljive ili kao da su nekim trikom odsvirane unazad, a riječ je o „It’s A Man’s Man’s Man’S World“ Jamesa Browna u prvom dijelu koncerta, Presleyevoj „Teddy Bear“ u završnici, kao i „Six More Miles (To The Graweyard)“ Hanka Williamsa kojom je na kraju bisa i okončan jednoipolsatni koncert.

The Residents u Pogonu Jedinstvo (Foto: Marko Todorov)
The Residents u Pogonu Jedinstvo (Foto: Marko Todorov)

Uvodnom „Jelly Jack the Boneless Boy“ u ozračju jednostavne dječje pjesme uveli su Residents publiku u koncert, ali su je uskoro twinpeakovskim momentima ‘zamračile’ „Mickey the Mumbling Midget“ i „Baby Sister“, čime kao da je bio zacrtan i narativ zvukovne sinusoide za ostatak večeri.  Glazbena dekonstrukcija bila je tako podijeljena na svojevrsna poglavlja omeđena već spomenutim monolozima o snovima, čime kao da su Residentsi meanderirali proporciju u svoju arhetipsku disproporciju kojom kao da su iz boce puštali duhove u prostor Pogona Jedinstvo.

Nije bilo šokantno. Nije bilo agresivno. Prije, kontemplirajuće. Nekako taman za utorak navečer. Taman da ne znate odgovoriti jeste li bili na kazališnom komadu ili koncertu. Jedino, da vam je bilo ugodno u vanserijskoj neobičnosti.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh