The National na Šalati – bend s kojim smo u vezi

The National nas je uvukao u vezu poput onih o kojima pjeva u svojim pjesmama. Zaljubljenost možda jenjava, ali ljubav nam ne dopušta da se raziđemo.

  • 91
    Shares
The National na Šalati (Foto: Tomislav Sporiš)

Mogao bih ovaj tekst započeti pričom o posebnom odnosu između The Nationala i Zagreba i zajedničkom rastu benda i publike u posljednjih četrnaest godina, od njihovog prvog koncerta ovdje do danas, ali neću jer ta je priča već mnogo puta ispričana i poznata svima. Bio bi to možda i smislen početak, jer samo ta obostrana ljubav između jednog od najboljih bendova proizašlim u ovom stoljeću i ovdašnjih ljubitelja glazbe može djelomično objasniti što se sinoć točno dogodilo na Šalati.

Samo negdje gdje je ljubav publike takva, bend može izaći pred nju i koncert otvoriti s ne jednom, već dvije pjesme koje nisu službeno objavljene ni na jednom albumu, a koje dotad nisu ni isprobavali uživo osim na prethodnom nastupu. No, ni tada nisu otvorili koncert njima. Naravno, takav potez mogao bi se ispravno smatrati poslasticom za publiku da su navedene pjesme pozicionirane kasnije na setlisti. Ovako su dvije laganice koje je rijetko tko imao priliku prije čuti stavljene pred publiku kao uvertira u sam nastup, u trenutku kada je možda bilo potrebnije da se povežemo s bendom nekom poznatijom pjesmom i stvorimo obostrano uživalački odnos te večeri.

The National na Šalati (Foto: Tomislav Sporiš)

Dvije pjesme u pitanju su “Quiet Light” i “So Far So Fast” za koje možemo pretpostaviti da su izvadci koji nisu završili na njihovom zadnjem albumu, prošlogodišnjem “Sleep Well Beast”. Frontmen Matt Berninger čak ni nije djelovao zadovoljan izvedbom prve od njih, pa je drugu najavio rekavši kako će ovaj put cijeli bend svirati istu pjesmu. Nakon ovog neočekivanog međusobnog opipavanja, The National su nastavili sa setom kako ga obično započinju, što znači pjesmom “Nobody Else Will Be There”, još jednim sporim brojem kada smo već trebali i zaplesati i zapjevati. Iako je i ova pjesma pozdravljena entuzijazmom uzrokovanim samim time što je prepoznata.

I ono što je uslijedilo moglo bi se opisati kao jedan od manje sjajnih nastupa benda u Hrvatskoj kad se mozak ne bi počeo isključivati kako bi se pipci benda počeli lijepiti za srce koje bi polako prepoznavalo sve više onih stvari u koje se jednom zaljubilo. Mogao je to biti izvrstan uvod u “Lemonworld” posvećen Emi u žutoj haljini ili zborsko pjevanje publike na “I Need My Girl” koja je uslijedila. Možda počneš i razmišljati o svim svojim propuštenim prilikama i pogrešnim postupcima koje te čine osobom koja jesi, a o čemu Matt tako često pjeva u svojim pjesmama.

The National na Šalati (Foto: Tomislav Sporiš)

The National u svojim pjesmama uglavnom govori o odnosu u vezi koji nije onakav kakav je bio u počecima iste, zaljubljenosti je sve manje, ali protagonisti uvijek nalaze razloge zašto nastaviti. Ako na taj način gledamo njihovu karijeru s albumima koji nakon prve zaljubljenosti u “Alligator” i potpune zatelebanosti u “Boxer” sa svakom sljedećom pločom i koncertom gubi malo onoga što smo tako voljeli, onda se nalazimo pred jednim od potencijalno najboljih koncepata benda ikad koji vezu s vlastitom publikom pretvara u isti odnos o kakvom pjeva u svojim pjesmama. Naravno, ne postoje dokazi da je priča tako zamišljena, jer vjerojatno nije, ali mene osobno će danas biti teško razuvjeriti da je tako.

No, kao i u vezama iz njihovih pjesama, previše je tu zajedničke povijesti i prave ljubavi koje imamo prema njima da bismo odustali. U jednom trenutku nastupa ta ljubav preuzima kormilo i više ništa drugo ne vidimo i sve opraštamo. I nosimo tu svoju ljubav po odlasku s koncerta i liježemo s njom u krevet i u onim trenucima kada san polako povlači kapke preko očiju možda joj samo šapnemo: “Sleep well, beast.”

  • 91
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh