The Margins ‘Bella Insania’ – kad predvidivost nepredvidivo drži vodu

Slovensko-hrvatski bend The Margins upumpao ju lijepu dozu rock energije svojim debitantskim albumom ‘Bella Insane’.

  • 20
    Shares
The Margins ‘Bella Insania’

„Yeah, oh golden times when rhythm got your soul and blows up your mind“, moto je slovensko-hrvatskog rock benda The Margins čiji članovi djeluju na relaciji Murska Sobota – Čakovec. Možda iz današnje perspektive taj slogan zvuči kao vapaj benda punog klišeja i predvidivog stila i stava, no The Margins su izuzetak koji potvrđuje pravilo.

Dakako, jedna od težih disciplina za svaki novi rock bend upravo je to ‘stapanje duše i ritma koji razvaljuje mozak’ s primjetnim naklonom velikanima i dovoljnim otklonom prema autorskom. Dodatne otegotna okolnost je ako taj bend ima i želju za ‘produkcijom od milijun dolara’ u kojoj je sve prštavo, ogromno i bogato ispunjeno zvukom. To potencira vjerojatnost potpunog promašaja.

Da je jedan mladi bend s margine i bez neke mašinerije & menadžerije iza sebe epski upropastio svoj početak zbog slijepe ambicioznosti, vjerojatno se ne bih ni bavio njime u recenziji. No, The Margins tu dolaze kao ugodna iznimka koja potvrđuje pravilo. Taj bend ide malo dalje od one tvrdnje da prije zvuče kao strani, nego ovdašnji bend, već zvuče kao dobar strani bend. Iznimno kvalitetne produkcije utegnute u standarde modernog rocka, album „Bella Insania“ odlično korespondira i u ‘slušaj glasno’ segmentu, pa tu svakako treba uputu pohvali bendu i Denisu Horvatu koju su produkcijski u studiju Ton pronašli pravu mjeru.

Prava mjera je i devet stilski šarolikih naslova unutar rock gabarita, koji, ako se poslužim onim izlizanim Bregovićevim ‘ništa mudro’ opisom rocka kao takvog, The Margins ne nude ništa revolucionarno, ali imaju i dušu i ritam za izuvanje iz cipela. Uvodnom „Continental“ jasno pozicioniraju svoje umijeće u okvirima rock singla. „Continetal“ je sigurna vožnja srednjeg tempa s uhu uhvatljivom melodijskom temom. Pristojno otvaranje bez pokušaja da se svi aduti odmah ispucaju. Za predstavljanje publici, sasvim dobar izbor.

Druga po redu „That’s Gonna Happen“ zato ubacuje u višu brzinu već s uvodnim nemilosrdnim udarcima po snareu koji nabija ritam i kasnije sa zvučnim zidom rifa koji kao da je bio inspiriran rifom sa „Sleep Now In The Fire“ RATM-a, ali dakako drugačijeg refrena i se efektnom distorzičnom grmljavinom u ‘out refrenu’. U narednoj „Loudspeaker“ ulaze u područje u kojem smo prepoznavali rane Kaiser Chiefse. „Let’s Go“ ulazi previše u predvidljivi hard rock klišej i taman kad se čini da će se The Margins tu i pokopati, stvar u središnjem dijelu spašava psihodelični otklon u „Find Your Way“, ujedno i najbolja pjesmu na albumu, donoseći lijepe asocijacije na ‘školu’ Jane’s Addiction. Rifična „New Wave“ predstavlja solidan most do sporotinjajuće i himnične „Goodbye My Friend“, a zaokret prema tvrđem britanskom zvuku donosi „Auro“ dok „Red“ neočekivano stapa psychobilly elemente i stadionsku gruvačinu, kojom The Margins zatvaraju album.

U svakoj pjesmi bend diše kao jedan, no ipak treba izdvojiti frontmena i gitaristu Aljaža Gyuricu čiji snažan i odlično balansiran rock vokal posebno pumpa izlaznu snagu ovog kvarteta, podsjećajući na output koju uživo daje primjerice grupa Foals. Nimalo loši ‘marginalci’, a najveća vrlina ovog albuma je da njegova predvidivost nepredvidivo drži vodu.

Ocjena: 8/10

(Samizdat / Marg, 2017.)

  • 20
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh