Trajalo je svega jedan sat. No bilo je toliko opako napaljujuće da se dugo nije mogla vidjeti scena u kojoj publika ne želi odstupiti od pozornice u upornom pozivanju benda na bis.
Nije pomoglo ni što je DJ Kneža na razglasu nakon koncerta pustio „Powertrip“ Monster Magneta, iz kojeg dolaze basist i pjevač Chris Kosnik i bubnjar Bob Pantella. „We want more“ pozivi su nadglasali i najpoznatiju himnu Monster Magneta. U tim trenucima svi su željeli The Atomic Bitchwax još jednom čuti s pozornice. Ali, avaj. To se nije dogodilo.
Želio sam ih i ja još, jer su završili u trenutku najvećeg klimaksa publike. No s druge strane gledano, ne sjećam se nekog recentnog klupskog koncerta u kojem je bend tako famozno doveo koncert do kraja da mu se ne može apsolutno ništa zamjeriti, već poštovati njegov koncept i biti zahvalan na tih famoznih sat vremena svirke.
Kad se sve zbroji, malo je danas bendova poput The Atomic Bitchwax (ili nam ne dolaze tako često, jer se ova teza djelomično zasniva i na tome), koji već godinama funkcionira kao usputni projekt izvrsnih glazbenika što glazbom koju izvode kao da putuju u ishodište svoje mladosti prema ritmu i riffovima koji su ih zauvijek navukli na rock i odredili im sudbinu.
Ne moraju spomenuti Kosnik i Pantella, kao i Finn Ryan (koji je odavno zamijenio Eda Mundella, bivšeg gitaristu Monster Magneta) u ovom bendu nositi teret prerogativa ‘što mladi danas vole’, to već imaju s Monster Magnetom. The Atomic Bitchwax im upravo služi da ga skinu sa sebe i fokusiraju se na glazbu koja ih nosi, ne obazirući se toliko na to što publika želi. No to je ta stara, već pomalo zaboravljena formula rocka. Stav, a ne dodvoravanje. A po toj istoj formuli vanvremenski diše i publika. Jer sve započinje i završava s time da publika ima uglavnom jedan prohtjev; a to je osjetiti uživo dobar bend, bez nekih udvorničkih izmotavanja.
Živi primjer toga dogodio se sinoć u Vintage Industrialu. Nisu The Atomic Bitchwax trošili vrijeme između pjesama na neke trikove dodvoravanja. „How do you feel?“, pitao je u par navrata Kosnik. Pitao je za osjećaj i ništa više od toga, a uzvici odobravanja su bili sve glasniji svaki put, da bi pred kraj na pjevačev uzvik „Atomic“ dobivao natrag zborni odjek „Bitchwax!“ I to, dakako, s razlogom.
Dok su uvodne „Hope You Die“ i „Ain’t Nobody Gonna Hang Me in My Home“ bile u službi prizivanja publike pred pozornicu i početak glazbene komunikacije, jačanje tenzije su donijele „Forty-Five“ i „Liv A Little“ gdje je već bilo jasno kako groove tog moćnog trija ne popušta, a ujedno i dokaz da je trio, kao osnovna postava rocka, i dalje najubitačnije formacija kad svi dišu kao jedan. Potvrdila je to i furiozna izvedba instrumentala „Giant“ da bi ‘bombardiranje’ u istom naletu pružila naredna „Houndstooth“.
Već tada ‘kuhana i pečena’ publika dobila je novu porciju gušta, a to je bila obrada „Maybe I’m A Leo“ Deep Purplea s albuma „Machine Head“. Bio je to ekspresni odlazak The Atomic Bitchwaxa u srž stvari. Tako brutalno dobra izvedba odavno se ne može čuti niti od samog Deep Purplea, a niti ta pjesma. I nije to bilo podilaženje publici, već pravi hommage od strane autorskog benda, tako da i tu treba biti jasno uspostavljeno razgraničenje spram izvedbi mnogih tribute bandova i u kvaliteti i u stavu. Niti jednom tribute bandu, koliko god bio uživljen u ulogu kopiranja, tuđe pjesme ne mogu zaživjeti kao osobne kao kad se tu i tamo neke dohvate autorski bendovi koji se obični ni ne zamaraju cijelim opusima, već odaberu ono što uistinu mogu interpretirati kao svoje. Upravo tako je zvučala i „Maybe I’m Leo“ sinoć. Bliži su u tom trenutku Deep Purpleu bili The Atomic Bitchwax, nego sami Deep Purple ako se misli na period najvećeg kreativnog dobačaja u njihovoj karijeri.
Identični osjećaj donijela je i pretposljednja „One Of These Days“ Pink Floyda s albuma „Meddle“. Slušao sam tu „One Of These Days“ uživo i od samih Pink Floyda, i od Gilmoura i od Watersa i zvučalo je to izvrsno utopljeno u efekte i brojne glazbenike na pozornicama, ali verzija od The Atomic Bitchwax potpuno ogoljena u izvedbi tria, gdje Kosnik odbija u startu uključiti delay pedalu na basu, već udara svaki akcent kao da je bio instant vremeplov u vrijeme nastanka te pjesme. Kao i sinoć i ona je u svom originalu morala biti snažno dojmljiva i mantrička u izvedbi Watersa, Gilmoura i Masona (dakako i Wrighta) i u klupskim uvjetima. Kosnik, Pantella i Ryan su je imali u svojim rukama i prstima. Bio je to rock torpedo koji je u oduševljenju ‘potopio’ sve nas prisutne.
I onda je finalni vatromet groovea uslijedio s „Force Field“ tijekom koje je energičnim bubnjarskim improvizacijama Pantella ‘bacao energetske bombe’ u publiku. Nakon takvog epskog, ali kratkog putovanja kroz žanrovsku povijest rocka, tko ne bi vikao „We want more!“?
Uspio sam čak zaboraviti i na Caveov koncert na Jarunu, nakon kojeg htio-ne htio čovjek počne nepravedno komparirati sve što se potom koncertno događa. Ali to je snaga rock koja tako atomski privlači na svoj magični ljepak. The Atomic Bitchwax su to postigli u sat vremena. Ali kakvih sat vremena!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
