Teta Liza – naša Cesaria Evora

U slučaju Tete Lize, grlom predivne, jedne i jedinstvene, Elizabete Toplek, nije pitanje samo poštovanja i iskrenog oduševljenja njenim mladih duhom i uvjerenjem kojim pušta glas iz grla pjevajući pjesme svog međimurskog kraja. Niti do šarmiranja i pijeteta prema njenim godinama nego sreće i zadovoljstva što u realnom vremenu možete svjedočiti ljepoti trajanja takve pojave.

Teta Liza

Istinsku narodnu glazbu možete i ne morate osjećati bez obzira vuku li vaši korijeni istu ravnicu ili ste pomaknuti prema podravskoj ili slavonskoj ravni. Ako ste posvemašni prolaznik, prozvat ćete je “seljačkom”, a ako ste ignorant – pravit ćete se da ne postoji.

U oba slučaja lokalne se radio postaje i susreti amaterskih društva tih krajeva ne obraćaju vama. Kao što niste morali tijekom sedamdesetih i osamdesetih morali mariti za staricu Marišku i njen podravski country bend, tako je logično da će vam Teta Liza figurirati tek kao usputni podatak možda podoban za Guinnessa. No onog trena kada među brojne napjeve probrane sa zelenjaka rasprostranjenih oko rijeke Mure, Teta Liza uz violinu, cimbule, bajs ili a capella pusti glas – tradicija s prve polovice prošlog stoljeća oslika vam se ako samo načas zatvorite oči. Ne postoji ništa izravnije, originalnije ni srdačnije od starice u narodnoj nošnji, s rupcem, fertunom i pregačom, dok prepuna topline prenosi “Protuletje se otpira” ili “Vuperm joči vu to nebo visoko” ili pak “Nega sonca nit meseca”.

Uz osmijeh i suze njenog glasa morate bar malo postati Međimurcem, a tada se znate sjećati narodnih običaja, starinskih svatova, gradskih prošćenja i znate cijeniti plaste sijena, polja suncokreta, preorane njive i one vam ne predstavljaju samo zemljopisni pojam, niti motive za arhaiku nekog slikara naivca, pa bio priučen pri Čakovcu ili dislociran do Molvi. Šteta što premalo medija i institucija imaju sluha za poštovanje i očuvanje nacionalnog blaga, što Teta Liza u svakoj svojoj pjesmi nedvojbeno jest. I svaka njena preostala godina. To je shvatio i Branko Ištvančić koji je na sličan način kako je Petar Krelja dokumentirao baku Marišku isto napravio s Tetom Lizom, legendarnom Elizabetom Toplek iz Donje Dubrave u Međimurju, autentičnoj pjevačici međimurske narodne pjesme. Tetom Lizom su je prozvala djeca u mjesnoj osnovnoj školi, u kojoj je godinama radila kao kuharica. Iako umirovljenica, još uvijek nastupa, prati rad mladih naraštaja mjesnog folklornog društva, a vodi i manji zbor umirovljenica.

Kada hrvatska Cesaria Evora zapjeva, nitko ne ostane ravnodušan. Teta Liza je istinsko nacionalno blago Hrvatske čega su bili svjesni i Cinkuši i folklorni ansambl Lado s kojima je snimala albuma na kojima funkcioniraju kao prateći sastavi uz prvi glas stare djevojčice.

O dragoj starici rečenicu će sabiti njena mlada glazbena rođaka Lidija Bajuk: “Teta Liza je velika osobnost međimurske popevke, osebujnog načina izvedbe koje pronosi duh Donjeg Međimurja. Nasuprot njoj ili bolje reći zajedno s njom, izvođačka je osobnost Marije Tuksar, također međimurske pjevačice blistava glasa. I dok jedri glas Tete Lize panonsku ravnicu zeleni i rascvjetava do samih njezinih granica i dalje, srebro u glasnicama Tete Micike usidruje su u brežnim izvorima i ponire predalpskim vodotočjem”.

Gledam je na TV rijetkih tih prilika, slušam priče o njoj, predaju onih koje je očarala uživo. I samo bih da traje. I traje. I traje. Jer dotle dok je živa čini se kao da živi nešto trajno vrijedno. Kad je jednog dana nestane, sjećanje mi neće biti dovoljno.

Prijašnje Raspelo: Mariška band – kad je glazba život…

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh