Svemirko ‘Tunguzija’ – emo macho pop više nije šala

Godinu dana nakon prvijenca ‘Vanilija’ Svemirko se oglasio svojim drugim albumom.

  • 65
    Shares
Svemirko ‘Tunguzija’

Emo macho pop kao glazbeni žanr zvuči kao zezancija. Jednako tako i ime benda Svemirko zvuči kao zezancija. A objaviti 2017. debitanstski album na VHS kazeti je pak ultimativna zajebancija. Ultimativni hipsterski potez. Već ta tri prva koraka lako mogu biti ‘aduti’ kojima se u startu prije pokopa, nego lansira karijera.

Nije Svemirku tih prvih dana bilo lako bukirati svirku, jer je i promotorima to u startu izgledalo toliko neozbiljno da svirku nisu ni očekivali. Možda prije neku sabotažu. No Svemirko se pokazao vraški dobrim bendom uživo, a njegov frontmen, Đakovčanin Marko Vuković utjelovljenje emo macho pjevača u tom žanru kojem je i sam nadjenuo ime. Naizgled tugaljivo sjeban u svojoj sjeti, a opet neočekivano postojan na pozornici, poput mladog čovjeka koji je zakasnio na sve vlakove i propustio sve tulume. No mladić kojem raspuklo srce ipak ne dozvoljava da odustane u svom zakašnjelom filmu.

Prvijenac „Vanilija“ najbolji je ‘statement’, kako bi zapadnjaci rekli, tog zakašnjelog filma – izmaštanog zvuka osamdesetih, filtriranog kroz ovaj naš sjetni postmodernizam u kojem je sve moguće, a malo toga stvarno. No upravo je to crta koja, bar na ovim prostorima, otkriva neku pravu suštinu glazbenog i društvenog ‘groundhog daya’ zaglavljenog u davne osamdesete, koje su čak i u dušama njihovih aktera zaprimile mitske proporcije koje nemaju veze s tadašnjom realnošću.

Svemirko u svemu tome upravo donosi i jedan zanimljiv sukob unutar svojih redova – dok se iz tekstova cijedi konstatacija da je ‘veliki tulum’ odavno gotov, glazba pak potpiruje vatru njegovog prolongiranja, poput gažerskog benda na nekoj ljetnoj terasi koji je upravo pogodio nostalgičnu žicu i otvorio novčanike sredovječnim turistima koji opet plešu čage svoje mladosti. Dakako, članovi Svemirka se katkad tako i odjenu na pozornici, ali je zvučna slika daleko kvalitetnija od pukog gažiranja. Ima puno više smithsovštine u gardu Svemirka, nego gažerske podatnosti. Nije dakako Vuković nikakav novi Morrissey, ali nosi u sebi dio tog sjetno-gubitničkog šarma, kao što su ljubavne pjesme Svemirka samo naizgled ljubavne. Kad se tome doda koncertna agilnost benda, postaje jasno da je tu u igri ipak jedan ozbiljan koncept koji uz to ima sve veću prođu kod publike, jer uvijek su ugodno otkriće uživo, a ne razočaranje.

Po pitanju drugog albuma prigodno nazvanog „Tunguzija“, Svemirko se drži formule ustanovljene s „Vanilijom“, tj. njenom razrađivanju i unapređenju. I time opet prkosi današnjim trendovima koji zahtijevaju od glazbenika konstantnu promjenu od albuma do albuma. „Tunguzija“ je staromodna u pristupu, i u kontekstu vremena kontra od očekivanog.

Donosi poboljšanje u produkciji, kao i još veći otklon prema plesnom retro popu. U svom svijetu Svemirko kao da je doživio mainstream uspjeh i samim time cilja na singlove, ali singlove za odavno izbrisan mindset radijskog etera, kao da se za prostor bori s nekadašnjim grupama U škripcu, Denis & Denis ili Dorian Gray.

„Tunguzija“ je definitvno na visini zadatka, no meni osobno ne može ponoviti onaj trenutak kad sam prvi put čuo „Vaniliju“. U biti i tu su ‘kockice’ posložene po svim pop pravilima – kritici je to malo slabije izdanje, no za publiku bi trebalo biti bolje, a u tome valjda i treba biti poanta.

Već s prve dvije pjesme „Dizajnerica Laura“ i „Meni se ne svira“ je jasno da je Svemirko najjače adute gurnuo u prvi plan, kao što s „34,5“ potom ukazuje i na svoju potentnost za razbuktavanje plesnih strasti (iako se naredna „Zauvijek Zen“ svojim šarmantnim laidback ozračjem čini boljim plesnim adutom).

„Kako da znam“ i „Šapat“ su balade na pravom mjestu, po svim uvriježenim definicijama iz prošlih vremena, no kao da nedostaju neke jače ‘udice’ u refrenima, kao što je i vokal previše u drugom planu, što je uočljivo nakon pjesme „Slučajna cesta“ , a i njen potencijal se čini daleko većim od šturih minutu i pedeset dvije sekunde, u koliko ju je bend kompresirao. Poput uvjerljivog uvoda, Svemirko je također dva aduta pospremio i za kraj albuma, a između „Gdje si do sad“ i „Odgovoran ljubavnik“, ova potonja ima veći potencijal singla.

Naravno da bi bilo svojevrsno čudo da Svemirko probije membrane domaćeg mainstreama u ovom trenutku, no za tako nešto na „Tunguziji“ ima dovoljno aduta. Ako smo već u razvoju zaostala Tunguzija, bar nek’ se kvalitetni retro tu i tamo čuje iz radijskih zvučnika.

Ocjena: 8/10

(Više manje zauvijek, 2018.)

  • 65
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh