Šumski ‘Ostrvo ledenog kita’ – reunion iz pravih razloga

Ako u nešto na hrvatskoj glazbenoj sceni možemo biti sigurni, to je činjenica da se većina reuniona ovdašnjih rock bendova dogodila iz pravih razloga, bez ikakvih tržišno-komercijalnih primisli ili motiva.

  • 64
    Shares
Šumski ‘Ostrvo ledenog kita’

Ponovno okupljanje skupine zagrebačkih zafrkanata zvanih Šumski ima više nego dovoljno promjena u postavi i autorskom izričaju da ga i u tom kontekstu nije pogrešno smatrati i potpuno novim početkom.

Naime, u petnaestak godina koliko je prošlo od posljednjeg im studijskog izdanja “Ronioci” nekadašnjoj jezgri grupe (Marin Juraga, Kornel Šeper, Viktor Krasnić) pridružio se niz glazbenika proizašlih iz eksperimentalne zagrebačke scene čiji se korijeni protežu još do vremena novog vala. Juraga je tako u Franji Glušcu dobio iznimnog gitarističkog partnera koji je njihovom zvuku donio malo post/math rock preciznosti, dok su Igor Pavlica i Nikola Santro čitavu priču obojali puhačima na tragu fantastičnog iako prilično zanemarenog Haustorovog maxi singla “Zima/Majmuni i mjesec/Capri”.

Sve navedeno najočitije je na stageu, gdje svoje pjesme nerijetko odvedu do krajnjih granica imaginacije, dodirujući pritom barem tri do četiri glazbena žanra, premda je nevjerojatno i što su sve uspjeli ugurati u studijske verzije naslovne stvari, “Duha mladih na verandi” ili “Prijatelji se sele na selo”, vjerojatno kreativnog vrhunca dosadašnje im karijere.

Krautrock s kojim ih se povezuje od samih početaka, ovdje je najprimjetniji u neprestanom poigravanju ritmovima u rasponu od afričkih plemena do Jamajke i Južne Amerike, čime su nam omogućili da naslutimo gdje bi, primjerice, završile Vještice da se Srđan Sacher nije ‘navukao’ na hrvatsku etno tradiciju. “Prijatelji” su rijedak i izuzetno uspješan spoj indie rocka s efektima i brassom primjerenijima reggaeu i dubu, u “Zidovima” na barikade jure punkerski beskompromisno, dok ćete tijekom “Melankolije” steći dojam da slušate neki raritetni session članova Feeliesa i Contortionsa Jamesa Chancea.

Za one koji ih pamte iz devedesetih, nemalo iznenađenje mogli bi predstavljati stihovi – nekadašnju zajebanciju u drugi je plan izgurala ozbiljnija, tmurnija tematika koju neizbježno inspirira starenje, posebno jer većini pripadnika kako njihove, tako i mnogih kasnijih generacija godine nisu donijele nikakvu sigurnost i mir, već samo zablude, razrušene iluzije i strah od svijeta koji po svemu sudeći nikada neće prestati ‘zaudarati na fašizam’.

Ocjena: 9/10

(Geenger Records/Zvuk Močvare, 2018.)

  • 64
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh