Strasna večer tanga i Mediterana u crkvenim klupama

Richard Galliano Piazzola Forever Septet i Tamara Obrovac Transhistria Ensemble / Epoque Quartet bili su garancija izvrsnosti druge večeri porečkog Valamar Jazz Festivala.

Richard Galliano Piazolla Forever Septet - Tango Project (Foto: Walter Thompson)

„Malo me strah hoće li nam Svevišnji biti naklonjen u ovakvoj prilici…“, podijelila je s publikom nakratko svoje misli Tamara Obrovac pred premijerni nastup svog Transistria Ensemblea združenog s češkim gudačima iz Epoque Quarteta. Izjavila je to u Eufrazijevoj bazilici, kulturnom spomeniku broj jedan grada Poreča u čijem prostoru se odvijao glavni program drugog dana ovogodišnjeg Valamar Jazz Festivala.

Svevišnji je bio naklonjen i njoj i Richardu Gallianu i njegovom Tango Project Piazzolla Forever Septetu, a time i publici koja je u najboljem mogućem akustičnom prostoru uživala u izvrsnoj izvedbi. U početku se činilo kako će sparina biti najveći problem u staroj crkvi, no tijekom Gallianovog nastupa je tu i tamo osvježenje donio mistični blagi povjetarac. Je li to bio privid ili su neke više sile imale svoje prste, neće biti nešto čime će se pretjerano baviti ovaj tekst, ali je svakako bila riječ o nečemu što je povremeno i pravovremeno krijepilo dok se tijelo tijekom tri sata mučilo s pravilnim sjedenjem u neudobnim crkvenim klupama koje su konstruirane kako bi udovoljavale svrsi da se Božja riječ mora budno slušati, a ne da se uz nju može drijemati.

Septet Richarda Galliana bi se najslikovitije mogao opisati riječima: Sedmorica veličanstvenih. To je sastav samih virtuoza. Richard Galliano kao najistureniji član s harmonikom i bandoneonom (mala tango harmonika koja se svira tako da se drži na koljenu) izuzetan je predvodnik tango projekta kojem je primarni cilj promicanje glazbeno-skladateljskog genija Astora Piazolle s kojim je bio bliski dugogodišnji suradnik i prijatelj.

Gallianova strast prema tangu kao izuzetnoj formi bila je vidljiva i kroz brze i energične scenske izmjene dvaju instrumenata na kojima je svirao. Nije to bio glazbenik koji usporeno stavlja harmoniku na sebe i potom zakopčava remenje. Galliano je vještinom i brzinom kakvih elitnih postrojbi na paradi svoj instrument imao na prsima u sekundi, potpuno spreman za bravurozne harmonijske zahvate koji su slijedili. Violinisti Jean-Marc Phillips Varjabedian i Marc Viellefon, zatim Jean Paul Minali Bella na violi, violončelist Eric Levionnois, kontrabasist Stephane Logerot i klavirist Dimitri Naiditch vješto su nosili zahtjevnu glazbenu konstrukciju. Svaki glazbenik je bio maksimalno fokusiran u svoju ulogu, a istovremeno kao cjelina unisono su stvarali sklad i kad su u pitanju bile solističke točke čije improvizacijske točki su toliko uvježbane da one to jednostavno više nisu – što tango u svojoj filozofiji i jest.

Tamara Obrovac (Foto: Walter Thompson)

Koliko je i publika bila uvučena u strasnu magiju ritma tanga koji je među zidovima Eufrazijeve bazilike poprimao svečanu dimenziju neuobičajenog karaktera svjedoči i to što je nastup zaključen s čak tri bisa. Na posljednja dva je Galliano izašao sam pred publiku, a na kraju mu se pridružio i Logerot na kontrabasu čime je zaključena večer koja je bila posebna i za sam septet.

Tamara Obrovac ponudila je nešto sasvim drugačije – nešto što se u nekim energetskim, mentalnim i mentalitetnim sferama uklapalo u ugođaj druge večeri. Glazbenica je predstavljala novi album „Madirosa“ – ujedno jedan od njenih najcjelovitijih djela, njena glazbena Proustovština, potraga za mitskim Mediteranom kroz osobnu „potragu za izgubljenim vremenom“. Dalje >>

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh