Stone Temple Pilots ‘Stone Temple Pilots’ – novi početak

Jedino što novi početak, ne nosi i nove ideje.

  • 7
    Shares
Stone Temple Pilots

Sedmi po redu studijski album američke grupe Stone Temple Pilots. Drugi eponimni u nizu (album iz 2010. također je nosio ime po bendu) i također drugi bez originalnog pjevača, preminulog, Scotta Weilanda. Kao pjevač na ovom albumu debitirao je Jeff Gutt – natjecatelj i finalist 2. i 3. sezone američkog talent showa The X Factor, ujedno i pjevač kojeg je FoxWeekly proglasio jednim od najutjecajnijih X Factor natjecatelja. Gutt je u bend došao 2016. godine kad je zamijenio Chestera Benningtona, danas također pokojnog pjevača, koji je pored matičnog Linkin Parka, bio i dvije godine pjevač Stone Temple Pilotsa.

Dakako, Scott Weiland i dalje ostaje neprežaljeni vokal ovog sastava kojeg vode braća Robert i Dean DeLeo i bubnjar Eric Kretz, ali Jeffa Gutta ne treba prekrižiti odmah u startu, jer unio je karakterne svježine u svih 12 pjesama, koliko ih sadrži ovaj album. Jest da je na Weilandovom tragu, ali je i resetirao dosta stvari, pa je i razumljivo što novi uradak nosi sva obilježja novog početka. Jedino što novi početak, ne nosi i nove ideje.

„Stone Temple Pilots“ je u sadašnjem trenutku srednjestrujaški rock izdanak koji balansira između oštrih rifastičnih brojeva s masno utisnutim bonhamovskim bubnjem s jedne strane i vješto konstruiranih balada s druge strane. Solidan veteranski rock album i ništa više i dalje od toga, što je i očekivano jer je ova grupa zbog diskontinuiteta u svom radu ipak ‘osuđena’ na evociranje svoje slavne prošlosti. Stoga ni novi materijal ne ide predaleko od korijena.

No postoji jedan drugi moment koji je povoljan za ovakav Stone Temple Pilots, a to je što novijoj rock produkciji baš ne cvjetaju ruže. Zamor materijala je postala česta boljka. Jest da se traže novi obrasci i modeli koji za sada ne mogu pokrenuti stvari u nekom globalnom općeprihvaćenom smjeru, odnosno onako kako je to rock oduvijek činio. Problem je i često bljedunjavo repliciranje neke bolje prošlosti. Stone Temple Pilots upravo u tom segmenu drže vodu s novim albumom. Poznaju sve momente svog zanata, dišu rock i teško se oteti dojmu da ga na ovom albumu dišu s guštom.

Većina pjesama je u okviru od četiri minute. Udaraju i u trbuh i u glavu, a također šalju poruku kako je njihova ‘vreća riffova’ još uvijek duboka i kako začas iz nje izvuku nešto ‘prigodno’ za ‘headbangersku terapiju’. Bježe od taktike teške prohodnosti i igranja na kartu dubokoumne neshvaćenosti. Udaraju na prvu i to rade dobro već s uvodnim nizom „Middle Of Nowhere“, „Guilty“ i posebno „Meadow“, da bi potom s „Just Little Lie“ i „Six Eight“ evocirali na vremena najveće slave grungea, ali opet onako kalifornijski toplo kako su to Stone Temple Pilots oduvijek znali.

Nakon toga također posežu za akustičnom gitarom u pravom trenutku u „Thought She’d Be Mine“, kako su se nekad i običavale zatvarati A strane vinila. „Roll Me Under“ pak soundgardenovski ubrizgava adrenalin da bi „Never Enough“ potom neočekivano zakotrljao boggie ritam, a kasnije sve razgranao u popistični nu metal refren.

Jednako je neočekivana i old school 80s metal balada „The Art of Letting Go“, ali to je kalifonijski đir, neke stvari se nikad neće promijeniti. U tom svjetlu je „Finest Hour“ kao drugi dio baladnog bloka još jedan simbol te zapadnoobalne muzičarske sklonosti postizanja zašećerenosti. Bilo bi tako i do kraja albuma s „Reds & Blues“ da pretposljednja „Good Shoes“ još jednom ne uzburka bonacu milozvučja. Pravi nostalgičarski ljetni rock album za varljivo ljeto 2018.

Ocjena: 7/10

(Rhino / Dancing Bear, 2018.)

  • 7
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh