Što su Gregorian Bogu skrivili?

Marilyn Manson, Eaglesi i King Diamond su out, izgleda da su ulogu glasnogovornika Nečastivog preuzeli školovani pjevači koji vole nastupati u Lisinskom.

Plakat za koncert grupe Gregorian

Gregorian je grupa koja ne izvodi crkvenu glazbu. Kostimografija im je nalik na monašku, ali naravno oni to nisu. Neke spotove snimaju u crkvama i samostanima kakvih po Europi ima, ali to su samostani-muzeji. Aktivni monasi im sigurno ne bi ustupili sakralni prostor za izvođenje takve glazbe. Već sam plakat najavljuje tko dolazi – član grupe Gregorian pokazuje prstima sotonističke znakove.

Pisalo je to u nepotpisanom e-mailu koji je nedavno kružio cyber-prostorom, u danima kada je popularna pjevačka skupina, koja se proslavila gregorijanskim obradama svjetskih hitova, održala nekoliko koncerata u  Hrvatskoj. Ima još:

I sam naziv albuma i koncerta “The Dark Side of the Chant” (Tamna strana gregorijanskog pjevanja) govori za sebe. U repertoaru su im pop i rock pjesme koje su preoblikovane u njihov specifični stil. Neke od tih pjesama su one izrazito sotonističkih grupa, naslova i tema.

Kao prvo, naravno, Zeppelinova “Stairway to Heaven”, uz staro dobro objašnjenje:

Grupa Led Zeppelin izvodi sotonističku glazbu, pjesma “Stairway to Heaven” obrnuto slušana, od natrag prema naprijed, otkriva sotonistički kod.

Zbilja bih konačno volio pronaći nekoga tko je uistinu stavio “Četvorku” Zeppelina na gramofon, zavrtio je unazad i čuo Sotonu osobno. Ali, eto, bojazan od pucanja igle i oštećenja ploče jači su od sotonističke znatiželje. Teško je za vjerovati da se i dvadesetak godina nakon što su i zadnje ptice na granama po međugorskim stablima shvatile da svi ti Sabbathi, Maideni i Metallice ne priželjkuju odlazak u pakao niti svojim stihovima regrutiraju nove podanike Nečastivog, uvijek nađe netko tko između dva refrena pronađe čisto Zlo. Pa makar se radilo i o benignoj pjevačkoj skupini, ogrnutoj u mistični srednjovjekovni imidž, koja po svijetu izvodi obrade već izlizanih pop i rock klasika.

Dok se na planeti ovog trenutka vodi nekoliko ratova za naftu, civili se “štite” projektilima iz zraka, demokracija se silom uvodi tamo gdje je u takvom obliku nitko ne želi, a direktori financijskih korporacija svakog dana sve okrutnije osiromašuju vlastite sugrađane, glazba je, sudeći po neimenovanim kršćanskim radikalima, glavni uzročnik pada morala, sveopćeg nezadovoljstva i gorućih svjetskih problema. Ništa novo, al’ nas uvijek iznova iznenadi.

Hajku na uglavnom heavy metal bendove u SAD-u započele su “washingtonske supruge”, Susan Baker (supruga Jamesa Bakera, jednog od vodećih političara u vrijeme Reaganove i Busheve administracije) i Tipper Gore (bivša supruga Ala Gorea, potpredsjednika SAD-a u vrijeme Clintona, a danas ekološkog aktivista sumnjivih namjera). Njih dvije su u osamdesetima osnovale PMRC (Parents’ Music Resource Center), koji je počeo proganjati nepodobne glazbenike isključivo na osnovu izgleda, omota albuma, seksualno eksplicitnih stihova i poruka pjesama koje članice PRMC-a uopće nisu razumjele. Na njihov zahtjev, pred Senatom su vlastiti rad morali opravdavati Dee Snider, Frank Zappa i John Denver, a pravo pravcato suđenje zbog navodnih subliminarnih poruka koje “od tinejdžera rade ubojice” doživjeli su Ozzy Osbourne i članovi Judas Priesta. Vještice su nekad palili, danas im se uručuju sudski pozivi. Cilj je ostao isti – cenzura.

U Hrvatskoj je, potpuno zaostajući za vremenom i držeći se prastarih teza, vezu rock glazbe i sotonizma popularizirao Anto Bobaš, dominikanac, roker i lider sasvim solidnog kršćanskog pop-rock benda Glasnici nade. Njegov magistarski rad, kasnije i knjiga, “Rock-glazba i sotonizam”, krenuvši od “sotonističkih klasika” poput “Sympathy For the Devil” Rolling Stonesa, pa sve do opusa američke death metal grupe Deicide, oprezno odvaja pravovjerno žito od zlokobnog kukolja, zaključivši da “problem sotonizma u glazbi postoji, no da je većina rokera ipak lažno i iz marketinških pobuda odana Vragu”. S iznesenim argumentima kod ovog novinara ipak ne bi tako lako magistrirao.

Maja Šuput imala je više sreće od pjevača iz Gregoriana; njezino priznanje da ima “lice anđela, a ruke đavola” u pjesmi “Raj i pakao” promakla je čistuncima iz anomimnih e-mailova. Srećom po narodno duhovno zdravlje, nju nitko živ ne sluša…

Zadnje od Komentar

Autobus zvan težnja

Na neke detalje se treba osvrnuti. One detalje koji iscrtaju sliku nacije
Idi na Vrh