Stipan Tadić: Da bih bio dobar idem pro, a ne kontra

Slikar, ilustrator, strip crtač i društveni kroničar istaknuo se svojim ironičnim i autoironičnim djelima, slikar je novije generacije, idejni pokretač Antisalona i gotovo kućni autor Radija Student čiji se zidovi šarene upravo njegovim slikopisom. Nije pristao na video snimku intervjua, što je bilo i za očekivati jer iako je itekako prisutan u prostoru elektroničkih medija, njegovih video intevjua – nema.

  • 2
    Shares
Stipan Tadić (Foto: Robert Gojević)

Izložba slika “Hrvatske planine” akademskog slikara Stipana Tadića do 3. veljače može se pogledati u galeriji Lauba.

U subotu 20. siječnja umjetnik se našao u ulozi voditelja i mentora već tradicionalnog programa Laubice koja je otvorena djeci do 12. godina za kreativno druženje. Nakon što je više od 3 sata tog popodneva proveo s klincima u kompiliranju slike velikog formata, bio je odlično raspoložen za razgovor i nimalo umoran. Upravo suprotno, iskoristio je vrijeme provedeno s posjetiteljima Laubice za promišljanje nekih svojih pitanja koja je naravno njima servirao kao zadatak. Zbirkom velikih formata i nekoliko vrlo malih formata ulja na staklu pejzažne tematike ostavio je na mene dojam nekoga tko se posvetio sebi, a ne društvu koje je dosadašnji njegov glavni slikarski motiv. Društvena dimenzija izložbe naravno ne izostaje u formi niza raznolikih predavanja. Danas u 19 sati na temu „Romantične vizije planine“ govori slikar Josip Zanki, a u petak, 2. veljače održat će se predavanje “Od grada do planine” autora Ede Popovića i Andrije Škare.

Stipan Tadić – autoportret, profilna slika na Facebooku

Koliko ti je publicitet važan, a koliko kritika?

Stipan Tadić: Puno mi znači, vjerujem u umjetnika kao javnu osobu. Uopće se ne slažem s onim da treba raditi samo za sebe. Radim i za sebe i za druge, mislim da je dobro da su javno prisutni ljudi koji rade, stvaraju nešto, a ne javne osobe per se. Mislim da nam je javni prostor jako preopterećen tom nekom isključivo javnom pričom.

Koje od napisanih kritika svog rada najviše cijeniš?

Stipan Tadić: Meni najbolje što je netko o meni napisao su dva teksta Miljenka Jergovića. Nismo prije tih tekstova nikad komunicirali, a tako me je dobro skužio. Vjerojatno samo iz tekstova i mojih slika koje su na internetu, napisao je kritiku od koje bolju ne mogu poželjeti. Čak mi je nadogradio neke moje priče u glavi i osvijestio neke nove.

Kako si od slikarstva počeo zarađivati?

Stipan Tadić: U početku sam radio puno naručenih portreta i ilustracija. Jedno vrijeme sam čak na vjenčanjima radio crteže. Sad većinom živim od svojih slika, skoro sve prodam. Kad su u pitanju slike planina one su još uvijek moje. To su jako veliki formati i malo će se teže prodati, ali dobro je imati i nešto što će mi stajati u ateljeu. Trebalo je izdržati jedno tri do četiri godine prije nego je krenulo.

Stipan Tadić – Biokovo, ulje na platnu

Stilski bi se naradije svrstao gdje?

Stipan Tadić: Naiva.

Tvoji portreti nisu naiva?

Stipan Tadić: Ranije sam slikao portrete, to je bila znatno više realistična, klasična faza. Sad već odbijam narudžbe za portrete jer sam ih strašno puno napravio i već sam ih se zasitito, zasitio sam se tih glava na fotografijama. Pokušao sam raditi i po živom modelu, ali ima toliko stvari koje hoću napraviti da su portreti pali u drugi plan. Iako bih volio kod nekih zanimljivih ljudi boraviti neko vrijeme i izraditi portret po živom modelu.

Kako bi objasnio taj odmak od realizma i klasike?

Stipan Tadić: Bio sam u Firenci, u školi klasičnog slikarstva gdje smo usavršavali baš te tehnike starih majstora, samo što sam ja skužio da sam puno drugačiji od tih klasičara koje sam tamo upoznao. Sretan sam da to više ne moram raditi. Nekako sam prerastao taj oblik izražavanja, shvatio sam koliko klasika može biti tupa. Moja potreba da se usmjerim prema klasici je više bila neka kontra suvremenoj umjetničkoj sceni. Hiperrealizam me također privukao kao oblik dokazivanja, ali sam shvatio kako da bi radio dobro moram ići pro nečega, ne kontra.

Stipan Tadić – ilustracija za crowdfunding kampanju Radio Studenta

“Parisian Nightmares” je za sada jedini strip koji si objavio?

Stipan Tadić: Jedini koji je objavljen, odštampan u određenoj nakladi. Još sam napravio jedan strip u galeriji PM, sve zidove sam obložio u papir i nacrtao strip na zidovima ali to nije bilo objavljeno u obliku stripa. Zatim sam radio te “Pariške noćne more”, a sada u pripremi imam strip radnog naziva “Russian Depression”. To je radni naslov. Još ne znam kako će se to točno zvati. Bio sam na umjetničkoj rezidenciji u Rusiji i tamo sam napisao taj strip. Bilo je to vrijeme Ruskog rata za Krim tako da je bilo jako zanimljivo i ima puno situacija u stripu koje se na to odnose. To je sljedeće što ću objaviti.

Jesi li li nakon te rezidencije bio ponovno u Parizu?

Stipan Tadić: Više puta sam bio ponovno tamo, zapravo sam jako sretan što sam tako često u Parizu. Kad sam prvi put posjetio Pariz bio sam siguran da je to i zadnji put. Razdoblje iz “Pariški noćnih mora” je trajalo samo tri tjedna, ali bilo je puno ljubavnih problema – na daljinu. Namjera mi je bila napraviti autobiografski strip o tome kako mi je u Parizu, no desilo se to da sam sa tadašnjom curom krenuo prolaziti drame. Mislio sam da mi je uništila strip. Čak sam mislio nju i cijelu tu dramu izbrisati iz cijele priče, ali nisam. Na kraju sam baš taj dio priče naglasio. Bila je to kratka veza, ali me totalno preuzela dok se događala.

Stipan Tadić – Sljeme, 290x150cm, ulje na platnu

“Modifying Revolutin” naslov je projekta/rada koji ćeš zajedno s ruskom umjetnicom Ekatarinom Gavrilovom predstaviti u HDLU ove godine, o čemu je riječ?

Stipan Tadić: To je projekt s mojim prijateljima iz Rusije, pozvao sam i neke hrvatske umjetnike koji mi se sviđaju. Ideja je spojiti ih s ruskim umjetnicima. Ekaterina mi je postala stvarno super prijateljica, upoznao sam je u Parizu i cijelo njezino društvo ruskih umjetnika. Jako smo se puno družili u Moskvi i u St.Petersburgu, a i nekoliko puta su već bili u Zagrebu i Hrvatskoj. Rusi su stvarno duše, s njima se nekako odmah razumiješ. O samom projektu to je za sada to, morali smo prijaviti temu, sama “Revolucija” je prevelika, to je tema za Venecijanski bijenale, pa smo tražili naziv i okvire koji daje dovoljno slobode umjetnicima. Pristupio bi tome na nekom vrlo jednostavnom nivou.

Pratiš li gdje su sve tvoje slike i katalogiziraš li svoj opus?

Stipan Tadić: Da naravno, imam sve zapisano, brojeve telefona gdje se koje djelo nalazi. Moram imati sve te podatke pohranjene jer ja računam i na to da mi se nešto desi. Bitno je imati ažurnu arhivu.

  • 2
    Shares

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh