Shemekia Copeland ‘America’s Child’ – bluesom protiv mržnje

‘America’s Child’ je u nekim svojim djelovima izvrstan album, ali u svojoj ukupnosti pomalo neujednačen, s produkcijskom vizijom koja vrluda od doista vrhunskog materijala do šireg spektra prosječnosti bez da trepne.

  • 6
    Shares
Shemekia Copeland “America’s Child”

Njujorška blues pjevačica Shemekia Copeland prošli je tjedan objavila “America’s Child”, svoj osmi album otkako je prije dvadeset godina potpisala za etiketu Alligator Records. Shemikia je inače kći bluzera Johnnyja Copelanda te ponosna vlasnica krune Koko Taylor koju nosi kao nasljednica njezine titule kraljice bluesa, a ploče su joj dosad producirali i glazbeni velikani poput Dr. Johna. Produkcija novog albuma djelo je gitarista Willa Kimbrougha koji svira na svih dvanaest pjesama albuma, a na neke je doveo i slavne goste da ih upotpune svojiim doprinosom.

Ta imena uključuju, primjerice, Emmylou Harris u čijem bendu Kimbrough svira gitaru, ili kantautorica Mary Gauthier, koja će se Harrisovoj pridružiti na pratećim vokalima na prve dvije pjesme albuma, a autorica je i jedne od pjesama, “Smoked Ham And Peaches”. Tu je i Rhiannon Giddens koja svira afrički bendžo na navedenoj pjesmi, ali i John Prine koji potpisuje i vokalno gostuje na jednom od najboljih brojeva albuma, “Great Rain”.

“America’s Child” glazbeno osim bluesom obiluje i južnjačkim soulom, a usuđuje se, kako bi opravdao naziv, zagrabiti i u druge žanrove poput countryja u pjesmi “The Wrong Idea”, iako se to ujedno pokazuje i najmanje uspješnim izletom u kolekciji. Copeland je puno jača kada nas, primjerice, svojim glasom odvodi na plantaže pamuka iz dana ropstva u upečatljivoj “In the Blood of the Blues” ili kada propituje suvremena strujanja mržnje u uvodnoj “Ain’t Got Time For Hate”.

Zanimljiva je i pjesma koja slijedi nakon nje, stvar razigranog ritma čija geneza seže iz New Orleansa, a to je “Americans” u kojoj Shemikia predstavlja cijelu paletu likova u sebi kontradiktornih, a kakve samo Amerika može proizvesti. U “Would You Take My Blood” tematski se vraćamo odnosima rasa u Americi, a među vrijednije trenutke definitvno spada i piromanska soul balada “Such a Pretty Flame” u kojoj uz uvijek odličan vokal Copelandove zvučnu sliku pletu Kimbroughova i pedal steel Ala Perkinsa. Ploču, pak, zatvara Shemekijina verzija tradicionalne uspavanke “Go To Sleepy Little Baby”, prilično različita od najslavnijih interpretacija, ali fantastično mračna i istovremeno divno izvedana u savršenom tonu za završavanje albuma.

“America’s Child” je u nekim svojim djelovima izvrstan album, ali u svojoj ukupnosti pomalo neujednačen, s produkcijskom vizijom koja vrluda od doista vrhunskog materijala do šireg spektra prosječnosti bez da trepne. Snagom svojega vokala Shemikia uglavnom uspijeva pokrpati većinu nedostataka, a od ionako odličnog dijela materijala uspijeva izvući i još više, što je i više nego dovoljna preporuka za slušanje “America’s Child”.

Ocjena: 7/10

(Alligator Records, 2018.)

  • 6
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh