‘Searching For Sugar Man’ – upoznavanje Rodrigueza… jer nije Dylan bio jedini

I ja sam mislio da je Rodriguez onaj cool lik što snima filmove, ali postojao je prije njega jedan drugi, čija vas životna priča ostavlja zatečenim.

  • 2
    Shares
‘Searching For Sugar Man’

Početkom 70-ih pojavio se glazbenik. Ne običan glazbenik, već nešto poput mesije, kako ga je okarakterizirao producent Steve Rowland koji je radio s njim početkom 70-ih, kad se krenuo probijati na američkom tržištu. Rowland je u svojoj karijeri surađivao s imenima kao što su Jerry Lee Lewis, The Cure, Boney M, Peter Frampton i Gloria Gaynor, ali i dalje tvrdi kako je taj glazbenik iz Detroita, taj pjesnik ulice, njemu bio najupečatljiviji. Proboj na glazbeno tržište tog vremena za njega bio je katastrofa. Njegov izdavač (Sussex Records) tvrdi da je prodao šest primjeraka albuma, od toga su dva kupile njegove nećake.

Legenda dalje kaže kako su na jednom koncertu stvari za tog umjetnika pošle po zlu. Tajming je bio loš u svemu, izdala ga je oprema i publika izviždala. U jednom trenutku je prestao sa sviranjem, rekao: „Jebeš sve.“, izvadio pištolj i ispalio metak sebi u glavu na pozornici… ili je sebe polio benzinom i zapalio se. S tom pričom, sklepanom od brojnih glasina, Južnoafrikanci Stephen Segerman i Craig Bartholomew-Strydom krenuli su u potragu za davno nestalim mrtvim idolom. Sudbina je htjela da jedan od onih ‘šest’ prodanih primjeraka glazbenikovog debi albuma završi u rukama jedne Amerikanke, koja je, kako legenda kaže, taj album donijela na poklon svom južnoafričkom dečku s kojim je ubrzo prekinula vezu. No album je ostao… U tadašnjoj Južnoafričkoj Republici koja je živjela izolirana od ostatka svijeta, policijskoj državi vođena čvrstom rukom apartheida, album je krenuo na svoj put od ruke do ruke, umnožavan je i tiskan. Generacija mladih bijelaca koja je osjećala gnušanje spram apartheida i bunila se protiv njega, u stihovima s tog albuma pronašla je riječi koje su ih oslobađale i poticale na neslaganje s establištmentom. Dobili su Boba Dylana svoje generacije. Onog kojeg su bolje razumjeli od potonjeg.

Taj glazbenik bio je Sixto Rodriguez, tj. Jesus Rodriguez ili skraćeno Rodriguez. Album se zvao „Cold Fact“.

„U to vrijeme na čijem god se tulumu zatekli, a da je taj imao gramofon, bili ste sigurni da ćete u njegovoj fonoteci sigurno pronaći tri albuma: „Abbey Road“ The Beatlesa, „Bridge Over Troubled Water“ Simona & Garfunkela i „Cold Fact“ Rodrigueza“, tvrdi Stephen Segerman u dokumentarnog filma „Searching For Sugar Man“ redatelja Malika Bendjelloula koji je ove godine na dodjeli Oscara osvojio Zlatni kipić.

Rodriguezova glazba bila je onaj ujedinjavajući faktor, soundtrack cijele jedne generacije koja je tražila izlaz iz društva prožetog rasizmom,mržnjom, špijunažama vlastitog stanovništa i drakonskim zatvorskim kaznama, čak i za bijelce koji se nisu slagali s politikom apartheida. Rodriguez je u Južnoafričkoj Republici i po tiraži i reputaciji bio veći od Elvisa, a svi koji su ga slušali nisu o njemu znali ništa osim njegovih pjesama i jedne fotografije s naslovnice s albuma „Cold Fact“ na kojoj sjedi poput indijanca s prekriženim nogama očiju skrivenih iza sunačanih naočala. O njemu se nije mogla čuti nikakva vijest, a tko god je bio u prilici i pokušao o njemu dobiti bilo kakve informacije u matičnom mu SAD-u nailazio je na zid neznanja. Nitko nije znao za Rodrigueza, u svjetskim okvirima. Bio je to ne samo zaboravljeni umjetnik, već onaj koji se u zapadnom glazbenom svijetu nikad nije ni dogodio, iako se na uvodnoj špici dokumentarca od njegove pjesme „Sugar Man“, ledi krv u žilama od  jačine njenog lirskog doživljaja heroinske krize – evergrin koji to nikad nije postao. Osim u Južnoafričkoj republici.

Rodriguez ‘Cold Fact’ (1970.)

„Searching For Sugar Man“ je dokumentarni film naboja i dramske suspenzije koji su i u ciljanim igranim trilerima u zadnje vrijeme teško ostvarivi. Detektivska potraga glazbenih novinara za mrtvim idolom cijele jedne generacije se čini gotovo nemogućom. No klupko se odmotava malo-pomalo, i uz tako nešto se ne može biti pasivni gledatelj.

Gledano iz moje osobne perspektive čovjeka koji cijeli život opsesivno ruje po glazbi, posebice tom razdoblju od sredine 60-ih do sredine 70-ih prošlog stoljeća kad je kontrakultura doslovce eksplodirala globalno, i kad se osjećaš glupavo jer ti je promakao takav lik, iako si svjestan da je promakao svima. Rodriguez je posjedovao socijalnu folk crtu Woodieja Guthrieja, narativnu moć Leonarda Cohena, zanatski potkovanost Billa Withersa, groove Santane, dikciju i čistoću Neila Diamona, psihodeliju Jefferson Airplanea, Hendrixovu hrabrost… Njegov producent Dennis Coffey kaže kako je u to vrijeme jedino Bob Dylan bio u stanju pisati takve tekstove, a čim začujete Rodrigueza, zvuči kao ‘šalabahter’ iz vremenskog stroja s kojeg je prepisivao Keziah Jones.

Rodriguez ‘Coming From Reality’ (1971.)

„Sve ove godine sam mislio da je možda neki aranžman kriv. Da su možda umjesto oboa na nekim mjestima trebale biti violine. A onda opet sjednem i sve to preslušam i zaključim kako je sve složeno savršeno. Ne mogu sebi objasniti kako njegova glazba nije prošla. Je li imao dovoljno koncerata, kakva je bila promocija, je li bio politički nepoželjan, je li problem u tome što se prezivao Rodriguez u trenutku kad su svi očekivale takvu glazbu od bijelih dječaka? Ne znam. Hrpa tih pitanja me progoni cijeli život“, tvrdi u filmu tako Coffey. Svi ti sugovornici koje je Malik Bendjelloul snimao su ljudi koji su u glazbenom biznisu cijeli život. Na njihovim licima se vidi da im je isti i dan danas nepoznanica u nekim stvarima, a svako pitanje o Rodriguezu im je bilo poput otvaranje stare rane. Nešto zbog čega su neki bili spremni odbrusiti kako Amerikanci kao nacija pokazuju krajnje nepoštivanje prema glazbi kao takvoj, jer i ako se pokrene priča o nekome tko je kvalitetan, mora se odgovoriti i na pitanja; jel’ se taj pušta u eteru, koliko je albuma prodao i na kojim je top ljestvicama. Glazbenik može biti uspješan samo na taj način.

U jednom trenutku postaje jasno kako je „Searching For Sugar Man“ jedini preostali pokušaj revitalizacije Rodriguezove glazbe, koja je nakon četrdeset godina i dalje smislena i životna, daleko više od brojnih popularnih izdanja iz tog vremena. Dokumentarac je to koji je probio svoje okvire. Vidljivo je da je u to postala misija Bartholomew-Strydoma i Segermana. Vjerojatno je ista groznica držala Maxa Broda koji je gledajući spise Franza Kafke bio izložen paklenim mukama savjesti: zapaliti sve to kako mu je naloženo ili taj genij otkriti svijetu književnosti?

Uistinu je gigantskih proporcija ono do čega su Bartholomew-Strydom i Segerman došli tragajući za svojim Sugar Manom, čovjekom koji je neznajući pokrenuo rock scenu Južnoafričke republike. Jer ako ćemo se držati one teorije da se rock and roll u Evropi proširio onog trenutka kad su svi novonastali bendovi kopirali Beatlese i imali misiju postati kao oni, tako su južnoafrički bendovi kopirali Rodrigueza i imali samo jednu misiju: biti socijalno osviješteni borci i glazbenici kao on. Tako je i nastao glazbeni pokret otpora protiv apartheida tijekom 80-ih naziva Voelvry pokret. Svi južnoafrički glazbenici koji su mu pripadali, reći će kako im je u tome svojom glazbom pomogao Rodriguez. On je bilo duboko ukorijenjeni prorok u njihovim životima, točnije njegova glazba i stihovi.

Ne mislim na ovom mjestu spojlati film za one koji ga nisu još pogledali. Probat ću biti maksimalno dorečen tj. nedorečen, a to je da su autori filma u potrazi za nesretnom i tragičnom pjesničkom sudbinom došli do priče o heroju radničke klase – onom epskom, o kojem je pjevao Lennon, za kojeg je tako lako u ovo vrijeme lagodnog FB buntovništva povjerovati da postoji samo u pjesmama ili promocijskim filmovima ugaslih socijalizama.

Kao epilog, samo ću reći kako od trenutka kad sam pogledao film, Rodriguezova jedina dva albuma „Cold Fact“ (1970.) i „Coming From Reality“ (1971.) ne prestajem slušati. Nešto svježije od toga nisam dugo čuo. A na kraju krajeva to dovoljno govori o tome koliko je na početku 70-ih prošlog stoljeća kontrakulturni pokret u glazbi bio jak, kad je čovjek s potpunim fijaskom debi albuma dobio i drugu šansu. U današnje korporativno vrijeme takvo nešto teško da bi se dogodilo.

Rodriguez je glazbena škrinja s blagom. I to je hladna činjenica.

  • 2
    Shares

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh