Ry Cooder ‘The Prodigal Son’ – kada slijepi najbolje vide

Možda i najbolji album dosad na kojemu je Cooder suprotstavio vječni zvuk aktualnim temama.

  • 33
    Shares
Ry Cooder “The Prodigal Son”

Gitaristički virtuoz i praktični povjesničar glazbe Ry Cooder u posljednjih se desetak godina na nekoliko albuma posvetio istraživanjem američke korijenske glazbe, pogotovo one iz folk i bluegrass tradicije, prožimajući je aktualnim političkim temama, od klasne nejednakosti na konceptualnoj ploči o pustolovinama jednog mačka “My Name Is Buddy”, do pokreta Occupy Wall Street na “Pull Up Some Dust and Sit Down” iz 2011. godine.

Zadnje što smo čuli od Coodera bio je odličan album “Election Special” objavljen u vrtlogu predsjedničke kampanje prije šest godina. Album koji je bio usko vezan za to razdoblje američke povijesti danas više služi kao dokument vremena, nakon što je Obama ponovno izabran za predsjednika, a Mitt Romney i njegova klika protiv koje je energija ploče bila usmjerena danas djeluju kao razumni ljudi nasuprot Trumpa i njegovih babaroga na vlasti.

U tom i takvom vremenu, Cooder se vraća prokušanom receptu i donosi ploču natopljenu gospelom i bluesom s početka prošlog stoljeća, a čije teme su i danas više nego aktualne. Većinu albuma “The Prodigal Son” čine obrade, poput onih Blind Willieja Johnsona “Everybody Ought to Treat a Stranger Right” koja se može iščitati kao žestoka kritika Trupovog izolacionizma i politike America First, te atmosferična “Nobody’s Fault But Mine” u kojima Ry i bend u pozadini slažu zvučne kolaže kakvi su činili njegov proslavljeni soundtrack filma “Paris, Texas” Wima Wendersa.

Od ostalih izvođača čije pjesme će se ovdje pronaći, tu je i Carter Stanley, stariji brat slavnog Ralpha čija je pjesma “Harbour of Love” jedan od dirljivijih trenutaka ploče, a tu je i još jedan slijepac, manje poznati Alfred Reed, čija himna “You Must Unload”, melodijom slična poznatijoj tradicionalnoj “Hard Times”, čini centralnu okosnicu albuma i kritizira kršćane koji svoj zemaljski život usmjeravaju ka stjecanju bogatstva i moći. Ako vam to nije dovoljno slijepaca, tu je i  “I’ll Be Rested When the Roll Is Called”, gospel broj autora Blind Roosevelt Gravesa.

Naslovna pjesma je jedan od energičnih vrhunaca koji zvuči kao da ima bend iza sebe, ima potporu sastava The Blind (zamisli!) Boys of Alabama, dok ga otvara balada “Straight Street” kojoj su kao autori potpisani James W. Alexander i Jesse Whitaker. Preostale tri pjesme su Cooderovi originali, razigrani najavni singl “Shrinking Man”, “Gentrification” koji gotovo kao da je izišao iz pera Paula Simona, te sjajna “Jesus And Woody” u kojoj Krist i Guthrie razgovaraju o ludom svijetu koji je uslijedio, pa i sam Isus u jednom trenu zaključuje kako više voli grešnike od fašista.

“The Prodigal Son” je možda i najbolji od albuma u kojima je Cooder suprotstavio vječni zvuk aktualnim temama, te u ovom trenutku i jedan od glavnih konkurenata za mjesto na ljestvici najboljih albuma ove godine. A kao skrivenu poruku ove ploče možemo iščitati činjenicu da su slijepci koji su živjeli prije stotinu godina najbolje vidjeli u budućnost. Nažalost.

Ocjena: 9/10

(Fantasy Records, 2018.)

  • 33
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh