Roger Waters u Areni – o svinjama i ovcama

Roger Waters je po drugi put je koncertno ‘izuo’ Zagreb. Oko 17.000 ljudi svjedočilo je u nedjelju njegovom ‘Us + Them’ spektaklu u Areni.

  • 265
    Shares
Roger Waters u Areni Zagreb (Foto: Samir Cerić Kovačević)

Mi smo ovce. Oni su svinje. Oni su jednakiji od ostalih. A najbliže što im se možemo približiti jest ako ih služimo, ako im u ulozi konobara nijemo i pažljivo natočimo čašu Veuve Clicquot šampanjca. Mi smo pokorni, a oni su bahati, nezasitni i oholi. Oni drže prst na okidaču. Oni mogu razoriti cijeli ovaj svijet bombama ako žele, a izgleda da to i žele. Unutar te orvelijanske distopijske premise novele „Životinjska farma“ vrti se priča Us + Them turneje vremešnog, ali vitalnog floydovca Rogera Watersa koji će u rujnu ove godine navršiti 75 godina života.

Možda bi se moglo ironično predbaciti da je njegov grandiozni show samo oruđe u rukama ‘još jedne bogate svinje’ koja se njime obračunava s drugim ‘svinjama’. Možda to tako izgleda jednom dijelu ‘ovaca’, no moć onih koje proziva tijekom audio-vizualnog spektakla ipak je daleko veća, a i s druge strane gledano, gotovo da više nema rock ikona tog kalibra koje će tako otvoreno uputiti kritiku i pokudu moćnicima i njihovim perverznim šaradama. Teško je reći da je Waters ikoga od tih ‘svinja’ ispustio u svom koncertnom kriticizmu. Lica moćnika izmjenjivala su se tako na gigantskim video zidovima tijekom izvedbe pjesme „Money“ Pink Floyda, posebno su u fokusu bili britanska breksitaška premijerka Theresa May, turski predsjednik Erdoğan i ruski predsjednik Putin, dok je pak američkom predsjedniku Trumpu kao vođi ‘karnevala’ Waters posvetio cijelu pjesmu „Pigs“ brutalno ga vizualno ismijavajući, navodeći na desetine njegovih oholih citata da bi na kraju na pedesetmetarskom video zidu sve svedeno na jasno napisanu rečenicu na hrvatskom jeziku: „Trump je svinja“.

Roger Waters u Areni Zagreb (Foto: Samir Cerić Kovačević)

Ako je na svojim prethodnim „The Wall“ turnejama Waters napadao kapitalizam, na „Us + Them“ se okomio na njegove najvidljivije predstavnike. Oduševljenje domaće publike u krcatoj Areni, kojoj je po slobodnoj procjeni nedostajalo još stotinjak prodanih ulaznica na najvišoj galeriji pa da bude u potpunosti rasprodana, također je bilo spektakularno. Nekoliko minuta je na kraju trajao huk oduševljenja koji je priječio Watersa da se obrati na mikrofonu i zahvali svima.

Koncert je bio podijeljen na dva jednosatna poglavlja s dvadesetminutnom pauzom u sredini, a impresivnost showa definitivno je otišla do neslućenih granica u drugom poluvremenu. Naime i početak koncerta bio je minuciozno hranjenje publike Pink Floyd nostalgijom. Krenulo je s „Breathe“, nastavilo s „One of These Days“, „Time“, „Great Gig In The Sky“ i „Welcome To The Machine“. Koliko to bilo očekivano, neočekivani moment bila je misao o tome da se konačno dogodila ta situacija da na ovim prostorima uživo čujemo Rogera Watersa izvan okvira albuma „The Wall“, tj. kako izvodi pjesme koje smo do tada mogli čuti jedino u aranžmanu Davida Gilmoura, tj. Pink Floyda (što se odnosi na one koji su uhvatili posljednju Pulse turneju 1995. i 1996. po objavi „The Division Bell“ albuma).

Roger Waters u Areni Zagreb (Foto: Samir Cerić Kovačević)

Na tom valu Waters je izveo i svoje „Deja vu“, „The Last Refugee“ i „Picture That“, a kraj prvog dijela začinio nepogrešivim nizom „Wish You Were Here“, „The Happiest Days Of Our Lives“ i diptihom „Another Brick In The Wall“ spojenim u jednu verziju.

Ako je prvi dio zahvaljujući ogromnom video zidu na pozornici bio praznik za oči i uši onih koji su bili na parteru Arene, drugi dio donio je isto svima onima na tribinama kad se iznad cijele dužine partera rasklopila video-mapirana konstrukcija zgrade električne centrale na ugljen iz Battersea, koja krasi naslovnicu albuma „Animals“ Pink Floyda i koja se tijekom drugog dijela pretvorila u najveći sklop pokretnih video zidova koji je Zagrebačka arena ikad vidjela (a vjerojatno to nitko u skorašnjoj budućnosti neće ni nadmašiti). Time je ujedno započelo i poglavlje „Životinjske farme“, književnog djela koje je uostalom bilo i inspiracija za spomenuti album Pink Floyda iz 1977. godine. Umetanjem sadašnjeg društveno-političkog momenta u taj koncept, Waters je kao i sa „The Wall“ konceptom još jednom dokazao univerzalnu i gotovo uvijek relevantnu kritičku moć Floyda.

Roger Waters u Areni Zagreb (Foto: Samir Cerić Kovačević)

„Dogs“, „Pigs (Three Different Ones)“, „Money“ i „Us and Them“ bili su monumentalni vrhunci večeri, a recentna Watersova pjesma „Smell The Roses“, iako se odlično uklopila u koncepciju, ipak je bila premosnica do katarze koju je donijelo finale. Dok se na „Brain Damage“ činilo kako više ništa ne može nadmašiti centralu iz Battersea oko koje leti cepelin s Trumpovim likom, kad se nakon nje tijekom izvedbe „Eclipse“ posred dvorane pojavila laserima i reflektorima ocrtana konstrukcija kroz koju su u duginim bojama prolazili snopovi svjetlosti a la The Dark Side Of The Moon, euforija je doslovce eksplodirala, trajala, i trajala, i trajala po završetku izvedbe.

Prije bisa, Waters se osjetio prozvanim ispričati davnašnju putnu anegdotu jednog svog prijatelja i njegove supruge koji su sredinom XX stoljeća svoju bračnu avanturu željeli začiniti putovanjem u Jugoslaviju, njihovim strahom da će se izgubiti, te pouzdanom uputom nekog brkatog Austrijanca koji ih je kod Klagenfurta umirio (ili uznemirio) izjavom kako kroz Jugoslaviju ionako vodi samo jedna cesta. Je li želio možda poentirati na to da je ta cesta nosila naziv „Bratstva i jedinstva“, teško je zaključiti, a možda mu je samo bila zanimljiva vizura iz koje se na tu zemlju gledalo iz perspektive običnog čovjeka tadašnje susjedne Austrije. Kako god bilo, i što god osjećali po tom pitanju, s „Mother“ koja je uslijedila, jedna nova katarza u redovima publike možda je bolje govorila o sadašnjem momentu. Kad je Waters otpjevao stih „Mother, should I trust the government“, na video zidu se (opet) na hrvatskom ispisalo velikim slovima: „Nema jebene šanse!“ Pa sad, koliko god cesti imali danas, upravo zborni urlik arenskih proporcija na „Nema jebene šanse!“ govori o tome gdje smo sad. „Comfortably Numb“ donio je oproštaj i ispratio nas u nijemu nam svakodnevnicu. Ili pak možda blejavu svakodnevnicu. Možda smo većinu svog vremena ovce, ali bar nam je Roger Waters omogućio da se dva i kusur sata osjećamo kao ljudi i uživamo u spektaklu koji nam je postavio dovoljno pitanja u mjeri u kojoj nas je i zabavio.

  • 265
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh