Robert Evans ‘Kratka istorija poroka’ – kako je loše ponašanje izgradilo civilizaciju

Evansova ‘Kratka istorija poroka’ sastoji se od 15 ležerno i jednostavno napisanih poglavlja u kojima govori o tome kakvu su ulogu u razvoju našega društva imali droga, alkohol, glazba, seks, kava, cigarete, laganje, verbalno nasilje i sl.

  • 6
    Shares
Robert Evans ‘Kratka istorija poroka’

Prvo pitanje koje se postavlja jest možemo li u istu rečenicu staviti razvoj društva i poroke. Zar to nije, naizgled, paradoksalno? Na internetskom forumu nailazim na objavu sedamnaestogodišnjeg mladića koji tvrdi da je u životu sve probao osim droge i traži savjete kako na najbezbolniji način obaviti i svoj zadnji uzbudljivi zadatak na repertoaru. No dobiva na to samo ironične, ponekad i agresivne odgovore onih koji su vjerojatno u malo većoj tajnosti u tim istim godinama imali iste vizije, a sad rado moraliziraju. Dakle, prvotno imamo asocijacije na odavanje porocima koje proizlazi iz znatiželje adolescenata, očaja pripadnika nižih slojeva, bijesa raznih individua koje more obiteljski problemi pa završavaju u svijetu kriminala. Međutim,  Evans gleda iz drugog rakursa i ne srami se navesti primjer Aleksandra Velikog koji je pijan planirao i provodio većinu ratnih pohoda. Staljin i Churchill su zahvaljujući piću 1942. u Moskvi izgladili neslaganja. Francis Crick, otac suvremene genetike, po svemu sudeći zamislio je spiralu DNK pod utjecajem LSD-a jer se na taj način bolje koncentrirao.

Zaobilaženje ovih činjenica posve je razumljivo jer će mnogi ljudi pogrešno shvatiti i primijeniti određene spoznaje. Mladi ljudi, koji tek razvijaju svoje stavove i cijele svjetonazore, čitajući ovu knjigu možda bi došli do generalnog zaključka da su alkohol i droga pozitivne pojave te valja s njima bezglavo eksperimentirati. Naravno da autor nikoga ne potiče na konzumaciju, već samo ne želi skrivati neke prešućene činjenice u strahu od zloupotrebe informacija.

Zar je cilj educirati djecu nudeći im na pladnju strogo selektirano znanje? To je možda još i opasnije jer će ostatak priče otkriti na gori način nego da im netko to na argumentiran način predstavi. Evans svaku misao obrazlaže, a ako iznosi samo hipoteze, to i izravno kaže. Na taj način izbjegava senzacionalizam, dok humorom otklanja mogućnost da ga netko proglasi kontroverznim. Ponekad ostavlja dojam da se igra postavkama te samo želi reći da ne treba na bezazleno veselje gledati kao na zlo; nije svaki hedonizam za osudu.

Primjer njegove smjele hipoteze je nastanak religije pod utjecajem halucinogenih supstanci. Vjeruje se da su na pećinskim slikama prikazane pečurke pune psilocibina. One su bile previše opasne da bi se koristile samo za zabavu pa su ih možda naši preci rabili da bi komunicirali s bogovima. Druga zanimljiva tvrdnja je ta da je ratarstvo proizašlo iz potrebe Natufijske civilizacije, koja je postojala na Sredozemlju od 13. do 9. st. pr. Kr., da stvori dovoljno žita za redovnu i dovoljnu proizvodnju piva. Nadalje, autor uzima u obzir i mogućnost da je Stonehenge nastao kako bi služio kao divovski sistem ozvučenja te da su se tamo održavale drevne gozbe. Akustičke osobine te građevine idu u prilog toj tvrdnji. No poanta triju navedenih hipoteza i svega prije rečenog jest ta da velike stvari mogu nastati na slučajan način, iz banalnih razloga ili pod utjecajem poroka koje danas,  u našoj užoj regiji, nikako ne vezujemo za duhovnost, već za svijet marginalaca – ološa i propalica ili, što nismo još spomenuli, političke elite.

Međutim, Evansovu hipotezu mnogi ne bi prihvatili olako jer je teško zamisliti nedirnuto divljenje Stonehangeu ako on izgubi svoju spiritualnu dimenziju. Ipak, s druge strane, kad se  danas izgradi velika arena za potrebe koncerata, to nam je posve prirodno jer su sad takva vremena, površna i bezbožna. Vremena kad se divimo celebrityjima umjesto bogovima. Evans objašnjava i da njihova funkcija nije toliko različita, ali to nećemo izdvojiti kao inovativan zaključak. Usporedba celebrity kulture i religijskog obožavanja dosta je aktualna i općeprihvatljiva. Primjerice, u filmu Majka Darrena Aronofskog (2017) vidimo kakve groteskne razmjere može poprimiti kult ličnosti, pisca koji je u ovom slučaju nešto više od isprazne zvijezde bez pokrića, ali ipak neopravdano ostavlja dojam da nudi obećanja i spas za narod.

Na koncu, autora zanima i zašto su određeni neugodni i neuljudni oblici ponašanja opstali umjesto da su iskorijenjeni, što bi bilo u skladu s teorijom da nikako ne mogu biti konstruktivni. No on ostaje dosljedan u tome da izdvoji upravo pozitivne efekte koji su proizašli iz tih gadnih manira, a između ostaloga naglašava evolucijske prednosti nekih primjera. Recimo, kockarska sklonost u kombinaciji s narcisoidnošću i samouvjerenošću koja ne mora imati veze s inteligencijom opstala je zbog situacija u kojima je takav oblik ponašanja dovodio do napretka. Primjerice, Kristofor Kolumbo je samo zahvaljujući sreći i riziku pronašao dva nova kontinenta, a pritom je imao djecu kojoj je prenio svoje gene lakomislenosti. U ovom slučaju uopće nije važno što ćemo se zgroziti nad time što samouvjerenost može dovesti i do tiranije koja nikome ne odgovara jer evolucija ima svoje kriterije nagrađivanja – naše poimanje dobra i zla iz te perspektive ne znači mnogo. Naravno da nitko ne voli biti smrtno bolestan u dvadesetim godinama života ili poginuti u prometnoj nesreći, ali ljudsko viđenje zla nema univerzalnu i objektivnu vrijednost.

Nadalje, spomenut ćemo da se navodi i prostitucija kao praksa koja je kroz povijest za muškarce koji na taj žele ukrotiti žudnju bila najbezazleniji način da to i učine. Imamo priliku prisjetiti se i dobrostojećih kurtizana poput Aspazije iz stare Grčke. Poznata je po tome da je bila obrazovana i talentirana za riječi pa je pisala sjajne govore za tadašnje političare. To nas navodi i na to da se zapitamo je li današnja prostitucija nečista prije svega zbog radnih uvjeta i lošeg društvenog tretmana toga zanata.

Autor nas tu još jednom potiče na razmišljanje i to se ne smije nikako shvatiti kao promoviranje, standardno shvaćeno, loših oblika ponašanja. On samo želi reći da ne smijemo odbacivati cjelovit pogled na neki predmet, a osim argumenata nudi i neke potvrde u praksi. Naime, u knjizi je priloženo i nekoliko recepata, primjerice, za vino ili rakiju. Tako da kad tvrdi da ta pića djeluju na određeni način, govori i iz vlastitog iskustva. Stoga, ako želimo otvoriti um, a dovoljno smo kritični i stabilni da ne bismo ovu knjigu shvatili kao poziv na beskonačno opijanje i druge oblike nekontroliranog odavanja porocima, prepustimo se čitanju i uživajmo u igri.

(Laguna, 319  str.,2017.)

  • 6
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh