Pipsi u Vintageu – lijep poklon svom gradu za početak proljeća

Posljednji klupski koncert Pipsa održan je u Zagrebačkom plesnom centru prije pune dvije godine, a u međuvremenu su ih Zagrepčani mogli čuti još samo prošle zime na Gričevanju i na Britancu. Stoga se nisam nimalo začudila kad sam sinoć ušla u krcati Vintage i jedva prokrčila put do nekog mjesta s kojeg su se malo mogla pratiti zbivanja na stejdžu…

Pips Chips & Videoclips u Vintage Industrial Baru (Foto: Tomislav Sporiš)

Pipsi su oduvijek bili moj bend odrastanja. Svaki od njihovih albuma čvrsto je ufiksiran u vremenske punktove koji su mi obilježili život, od “Shimpoo Pimpoo” koji mi je bio soundtrack prve, one ratne godine faksa, do “Boga” koji je izašao netom prije odlaska ‘oca domovine’ u vječna lovišta. Na zagrebačke koncerte pobožno sam odlazila čitavo to sumanuto desetljeće, a onda sam nekako prestala. Život čovjeka nekada naprosto odvuče na neku drugu stranu, daleko od nekih starih i dragih prijatelja, pa iako ih ne prestane voljeti, jednostavno se prestane družiti s njima, do neke sljedeće prilike. Dok su mi u devedesetima predstavljali puno, u nultima sam ih nekako izgubila iz vida. “Drveće i rijeke” prošli su pored mene ne okrznuvši me; tek sam ga prije par godina prvi put poslušala kako spada i zavoljela onako kako taj album to i zaslužuje. Zadesilo se tako da sam potpuno propustila jedan od najzanimljivijih procesa koji se dogodio na našoj sceni, stvaranje jedne baze fanova koja se počela okupljati na forumu službenog sajta Pips Chips & Videoclipsa, a koja je u procesu iz tog virtualnog svemira prešla u konkretno druženje, kako međusobno, tako i sa samim bendom. Iskreno, osobno nikada ‘na ovim prostorima’ nisam vidjela bolju simbiozu benda i njegovih štovatelja od ove malene armije poklonika koja mahnito voli Pips Chips & Videoclips.

Posljednji klupski koncert Pipsa održan je u Zagrebačkom plesnom centru prije pune dvije godine, a u međuvremenu su ih Zagrepčani mogli čuti još samo prošle zime na Gričevanju i na Britancu. Stoga se nisam nimalo začudila kad sam sinoć ušla u krcati Vintage i jedva prokrčila put do nekog mjesta s kojeg su se malo mogla pratiti zbivanja na stejdžu.

A koncert je bio zaista sadržajan: Pipsi su odsvirali presjek čitavog svog opusa ispresijecan  stvarima s nadolazećeg albuma “Walt”, izlazak kojega se očekuje u svibnju. Najavni singl “Htio bih da me voliš”, objavljen prije tek nekoliko dana, publika je otpjevala  naizust, kao da se radi o jednom od starih hitova, po čemu se nepogrešivo moglo zaključiti da se nova ploča kod štovatelja očekuje s velikim nestrpljenjem.

Zvuk je bio fantastičan, kao i uvijek kad se njime pozabavi Daniel Biffel, i koncert se ravnomjerno čuo u svakom dijelu kluba, tako da ste komotno mogli sjediti i za šankom i ne osjećati se uskraćeni za auditivni doživljaj, no ipak bi bila prava šteta ne vidjeti bend u akciji i raspoloženog Dubravka Ivaniša Daddyja formerly known as Ripper, čije je skakutanje po stejdžu neodoljivo podsjećalo na federiranje Roba Bircha iz Stereo MC-a. Vrhunac koncerta bio je trenutak kada je započeo “Poštar lakog sn”a, pa se Dudo mogao malo odmoriti od pjevanja i prepustiti mikrofon raznježenoj publici. Na trenutke je čak izgledalo kao da se događa Mišin koncert: Ripper otpjeva stih i digne mikrofon, a publika ostatak pjesme otpjeva sama, s obaveznim rukama u zraku, s upaljačima i mobitelima koji se njišu u ritmu. Slična se scena ponovila i kod “Guma na kotačima”, a kada je dio nabrijanih klinaca shvatio da bend neće izvesti “Dinamo ja volim”, izveli su ga sami u kratkoj pauzi između koncerta i bisa, na čemu im se Dudo pristojno zahvalio objasnivši im da nema šanse da bend odsvira tu stvar. Nakon nešto malo više od sad i pol koncerta, napravili su logičan epilog s “Na putu prema dole”, pjesmom čije je ime preuzeto kao prijevod genijalne serije ‘Breaking Bad’ koja je bila direktna inspiracija za novi album “Walt”. Ono malo novoga materijala što sam uspjela čuti na sinoćnjem koncertu zvuči jako obećavajuće i potpuno drugačije od prethodna dva albuma, eklektično i na tragu zvuka onih starih Pipsa iz devedesetih i moram priznati da jedva čekam preslušati album u tišini vlastite sobe.

Sinoćnji je koncert energijom bio ponešto drugačiji od njihovih klasičnih koncerata, na kojima se poslovično događa ona već spomenuta, teško opisiva kemija između Pipsa i publike, vjerojatno zato što je bio sponzorski pa su ga pohodili i neki znatiželjnici koji su dobili karte na radiju Anteni, organizatoru sinoćnje svirke. No, kako god bilo, sinoć je u gradu krcatom koncertnim događanjima, bio dobar izbor otići Pipsati. Lijep poklon benda svome gradu za prvi dan proljeća.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh