Pips Chips And Videoclips u Tvornici – Ripperu Nobela za mir!

‘Walt’ je doživio svoju koncertnu kulminaciju – datum i mjesto koje treba upamtiti su 9. 11. 2013. Tvornica kulture.

Pips Chips And Videoclips u Tvornici kulture (Foto: Tomislav Sporiš)

U opširnijem intervjuu za ovaj portal, negdje pred pola godine, u zatišje pred buru, Dubravko Ivaniš je na pitanje koliko je zajebano živjeti, a koliko jednostavno preživljavati u ovom gulašu apatije i promašenog fudbala, elegantno poentirao. Nakon što je apsolvirao zatiranje srednjeg građanskog sloja, komentirajući kako je samim time paradigma njegovih pjesama izgubila tlo pod nogama, a filozofija njegovih tekstova publiku kojoj se obraća, Ripper je nastavio: “Sve ovo radim kako bi moja kćer imala viziju svijeta oko sebe baš kao što Benigni kreira utvaru ljepote života svom dječaku u naci logoru.” Ima smisla.

Sinoć su Pips, Chips & Videoclips u prepunom Velikom Pogonu Tvornice Kulture u regularnom vremenu i sučevoj nadoknadi od tri bisa, strpljivo kreirali utvaru ljepote života, kako bi MI, žderači gulaša apatije i promašenog fudbala, baš kao i Beningijev dječak u tom djeliću vremena, prepušteno i naivno uživali u ljepoti života, u opsesivno – kompulzivnoj ljubavi (što i jest lajtmotiv „Walta“), u opsesivno – kompulzivnim padovima, u djeliću sekunde u koji život najviše voli da se pretvori.

U jednom od svojih eseja, Yann Moix, francuski pisac i redatelj piše kako je klišej ništa drugo doli objektivna činjenica koja je s vremenom izgubila intenzitet spoznaje. U Tvornici je sinoć bilo lijepo živjeti. Mogao bih se naviknuti. To je objektivna činjenica koja ne bi trebala izgubiti intenzitet spoznaje. Ripperu Nobela za mir! Oni koji su sinoć ostali doma, propustili su THE koncert jer bi, u nekoj kulturološki stabilnijoj zemlji, koja poznaje princip nagrađivanja ili koja ima normalnu instituciju nacionalnih glazbenih nagrada, Pipsi, osim albuma godine, šeretski i lako pobrali i onaj za najbolji live nastup. Osim ako Dječaci ne bi organizirali neku Fejsbuk kampanju. Ne valja tu previše srati.

PCVC su koncert konceptualno podijelili na dva dijela, što je funkcioniralo u stilu ‘ajmo riješiti novi album pa ćemo na hitove’. Mislim da ni Ripperu još nije došlo iz guzice u glavu koliko je zadnji album hitoidan i koliko je primamljiv i koliko je lijep i koliko je pjevan. „Htio bi da me voliš“ prihvaćen je bez grama diskriminacije u srazu s Malenom. Yayin „Trubač“ je isto do yaya kao i „Supermama“. „Walt“ je jednostavno veliki album, a kao nagrada došla je i kohezija starog i novog materijala. O koheziji publike i Pipsa nepotrebno je pisati.

Zagreb voli Rippera, on je fićfirić sa svim manama koje su nam bliske jer su i naše. Da je ljubav uzajamna suptilno je potvrdio i dotični jer je baš „Ljubav“ i zadnja stvar s trećeg bisa. Možda je takva filozofija utvara, ali poput Beningijevog filma ili Ripperovih pjesama – ne znači da nije lijepa.

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh