Svi koji su se jučer, tog 15. ožujka, zatekli u Tvornici svjedočili su tom rođenju. Ambiciozna je to priča i pokazalo se da ima svoje zaleđe iako je to bio tek drugi koncert Pavela.
Ovotjedna koncertna turneje započela mi je u srijedu sa Sabatonom u Tvornici – mega-adrenalinskom heavy metal bombom koja je poput najčistijeg MDM-a punila energijom prisutne. Nastavilo se u četvrtak s Gustafima u Vintage Industrial Baru – humpa-cumpa u odnosu na Sabaton, ali opet večer puna ritma i emocija na potpuno drugoj mentalnoj platformi. Završetak turneje bio je (opet u Tvornici) sinoć na Pavelu i Noli – chillout za kraj, moglo bi se reći.
Obzirom da se okupilo oko 500-600 posjetitelja, večer je bila prilično uspješna, jer treba uzeti u obzir da je bila riječ o drugom koncertu Pavela općenito. Prvi je održan prije pet godina u Saxu (pohodio sam i taj, pa koliko god zvuči blesavo, toliko je i istinito da nas ima koji smo bili na svim koncertima te grupe, tj. aliasa Aljoše Šerića). Koliko god bilo čudno postavljati pitanje, kao je moguće da jedan projekt koji je u debi fazi bio predstavljen uživo samo jednom doživi i svoj nastavak, pa još da taj nastavak bude u nekoliko kategorija nominiran za Porina, toliko treba imati u vidu da je Aljoša Šerić uporni karakter koji se trudi zaokružiti svako poglavlje svoje priče. Ne treba gubiti iz vida ni njegovu aktualnost kroz bend Ramirez, koji je upokojen i eutanaziran upravo na istoj pozornici Velikog pogona Tvornice kulture na koju je sinoć izašao njegov novi mini orkestar. Tako da cijeli taj hype oko Pavela u ovom trenutku nije baš nešto što je nastalo preko noći.
U stvari nastajalo je dugo. Više od pet godina, koliko je trebalo Šeriću da otkrije kako je jedan slučajni usputni projekt, ustvari puno snažnije naglašeno njegovo „pravo ja“ u odnosu na ono što je do tada, a i solidan broj godina nakon toga mislio da jest u poziciji frontmena Ramireza. Odijelo Pavela je ono u kojem se osjeća najudobnije i najprirodnije, sa svim onim senzibilnim detaljima zbog kojih je za neke hipster broj jedan u gradu, a za krug obožavateljica tajanstveni lik na razmeđi između Balaševića, Predina i Dedića – pristojni dečko finih manira i ranjive duše koji vjeruje u svoje stihove.
Upravo su te obožavateljice tijekom dvosatnog koncerta pjevale zajedno s Aljošom sve refrene, kao da to već rade godinama, a ustvari svima je, bar po pitanju pjesama s posljednjeg albuma „Od prve zvijezde ravno“ to bio prvi put. Pravo skidanje junfa. On je bio pažljiv i nježan, a one su izgarale. Sve je bilo „po pravilima igre“, od samog ugođaja stotinjak zapaljenih svijeća i lučica, prigušenog svjetla i tepiha na sredini pozornice – kao da je riječ o ljubavnom gnijezdu u koje zavodnik mami ‘žrtvu’ mirisima, zlatom i tamjanom. Pa zatim pažljivo raspoređenim glazbenicima u polukrugu oko Aljoše koji je sa svima njima mogao biti u prisnoj komunikaciji, čime je glazbeni ugođaj još više postao onaj ‘kućni’. Možda nije uopće slučajnost što je kao prva izvedena „Moj stan je prekinuo s njom“. Sve je tom prilikom bilo kao hod po jajima. Osjećalo se kako Šerića trese uzbuđenje i neka vrsta nesigurnosti prvih koraka u tim ‘novim cipelama’, ali kad je dvorana prihvatila refren, taj feedback je zavario vezu koja se počela ispreplitati i razvijati tijekom večeri, a sigurnost je bivala sve jača kako su se nizale „Sve si gluplji što stariji bivaš“, „Tobago“, „Zvončicu može biti sram“, „Bolje“…
Novi zagrebački crooner je u svakom slučaju rođen, a svi koji su se tog 15. ožujka zatekli u Tvornici svjedočili su tom rođenju. Ambiciozna je to priča i pokazalo se da ima svoje zaleđe. Ambiciozan je bio i sam nastup, već po činjenici što je bio razdijeljen u dva dijela, dok je u ‘poluvremenu’ gostovala pulska grupa Nola u svom skresanom „Piano“ obliku, ali opet dovoljnom za produljenje emotivne tenzije publike posebice kroz „Dio tebe“ i „Iznad oblaka“ koje je Gabrijela Galant Jelenić tako suvereno izvela uživo.
Jedina stvar koja se nikako nije uklopila u tu vrstu ‘akustične groznice večeri’ bio je nastup kantautora Zvonimira Varge koji je prvi izašao na pozornicu. Bilo je to iskustvo ‘Spinal Tap susreće Džimija Barku’ – raštimana gitara, promašeni tonaliteti i pijane izvedbe pjesama Balaševića i Bowieja. Pa sad je li uistinu bio pijan ili je kojim slučajem izašao na pozornicu pod prisilom, dotični glazbenik je pošteno blamirao svoj lik i djelo tijekom tih minuta koje su mu ipak trebale biti važne u tom trenutku. Možda je tu bitnu lekciju naučio post festum, ako je kojim slučajem potom gledao nastupe Pavela i Nole. Jer oni ništa nisu prepustili slučaju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
