Otvorenje 13. INmusic festivala – Ipak Byrne…

Sinoć je na zagrebačkom Jarunu otvoren 13. INmusic Festival.

  • 252
    Shares
David Byrne na 13. INmusic festivalu (foto: Vedran Metelko)

Oduševio se Josh Homme iz Queens Of The Stone Age festivalom kad je vidio more dobro raspoleženih ljudi pred pozornicom Main stagea 13. Inmusic Festivala na jarunskom Otoku mladosti. “What a lovely festival you’ve got here”, rekao je i potom izrazio i oduševljenje nastupom Davida Byrnea koji je nastupio prije QOTSA na istom stageu. Primjećen je i kad je iz prikrajka kraj backstagea prisustvovao koncertu The Killsa, pa se ne može reći da je taj kompliment ispalio reda radi. A to što je pohvalio Byrnea, nije  bila  samo potvrda iz njegovih usta tko je bio glavni te večeri. Queens Of The Stone Age su bili zvijezde večeri po redoslijedu nastupa, ali 66 godišnji David Byrne pokazao se najvećim inovatorom koji je ujedno okupio oko sebe opako dobar dvanaesteročlani bend, možda i najbolji koji se ikada popeo na pozornicu INmusica.

Nije ovdje stvar o nekom pukom poređenju “kruški i jabuka”, jer svaki glazbeni žanr ima svoju estetiku i svoje senzibilitete, često suprotnu od ostalih. No zajednička poveznica uvijek u leži u tome tko u određenom trenutku ima najsvježiju ideju. David Byrne ne samo da je ove godine objavio izvrstan album “American Utopia”, već je u koncertnom smislu napravio nevjerojatan pomak kojem smo svjedočili sinoć i u Zagrebu. Svakako se čini ludim krenuti od ideje prazne pozornice i kroz taj teatarski pristup ići graditi koncertni spektakl, jer nema ničeg sablasnijeg za glazbenike od velike prazne open air pozornice. Iz tog ‘minimalizma’ se teško mogu izvući bodovi, jer se ne podrazumijeva da se tu može dogoditi bilo kakva glazbena raskoš. Pa još ako sve počne tako da meštar ceremonije započne koncert poput medicinskog predavanja o ljudskom mozgu sjedeći za stolom odjeven u sivo odijelo, skepticima se odmah “napune jedra” tim “povjetarcem ludosti” glavnog aktera. No kad se scenarij počeo zahuktavati već s drugom po redu pjesmom “Wicked And Lazy” oči više nisu mogle skrenuti pogled s pozornice.

David Byrne i njegov bend (foto: Vedran Metelko)

Svi iz Byrneovog dvanesteročlanog ansambla, identično odjeveni u siva odijela, imali su instrumente na svojim tijelima i mogli su se slobodno kretati, a svaka pjesma imala je isplaniranu grupnu koreografiju.  Odlični efekti postizani su minimalnim scenskim rekvizitima (Byrneovo gledanje televizora i simulacija istog s par led-cijevi sa strane pozornice ili pak jedan podni reflektor koji je na velikoj pozadini omogućio igru velikih sjenki). Bubnjarski set i udaraljke bili su razdijeljeni na 4-5 glazbenika, koji ne da su svirali, već disali zajednički ritam i općenito je cijela ta razigrana grupa izvrsno zauzimala pozornicu, plesala i istovremeno emitirala predivnu i preciznu glazbenu raskoš. Izgledalo je to na momente kao neformalni tulum, a načas kao predstava modernog plesa sa skupnim figurama pa čak i ležanjem na pozornici. Istovremeno najotkačenija i najubojitija skupina muzičara predvođena Byrneovim lucidnim umom, njegovim nadrealnim pokretima drvenog lutka i sarkastično raspoloženim prema konzumerizmu.

Nije koncert samo funkcionirao na scenskom nivou, već i na misaonom. Byrne kao da je stalno propitivao smisao (konzumerističkog) života, uz to je i posvetio puno prostora pjesmama s novog albuma u drugom dijelu jednosatnog showa i na kraju moćno i nedvosmisleno zapečatio nastup protestnom pjesmom Janelle Monae “Hell You Talmbout” kad je cijeli njegov pokretni orkestar unisono izvikivao imena ljudi koji su zbog svoje boje kože stradali prilikom policijskih intervencija s po život kobnim ishodima. Bio je to trenutak slanja jasne i nedvojbene poruke o policijskom nasilju s najviše umjetničke instance. Nakon takvog savršeno zaokruženog showa prepunog pulsirajućeg ritma bilo mi je malo teže uskočiti u film The Killsa koji su u međuvremenu započeli svoj nastup na World stageu. Za razliku od prošlogodišnjeg dinamičnog koncerta u Tvornici, Alison Mosshart i Jamie Hince ‘kopali’ su sporo i duboko. Hinceova gitara grmjela je u bas frekvencijama. Možda je dakako Byrne bio ‘kriv’ za taj osjećaj, no činilo se kako The Kills nemaju namjeru ubrzati svoj sporogoreći ritual ritma i distorzije. No opet bio je kao po mjeri skrojen koncert pred ono što je slijedilo na Main stageu, jer su i Queens Of The Stone Age krenuli sporo i teško s “If I Had A Tail” “vakuumirajući” prostor pred sobom kompresiranim zvukom koji je soptao pod bas frekvencijama.

Alison Mosshart, The Kills (foto: Vedran Metelko)

Bend Josha Hommea kao da je na prekretnici, pokušavajući stilski zagrabiti što veći zalogaj i u neku ruku se pokušati pretvoriti u stadionskog rock dinosaura. Žele zadržati zadovoljne headbangere koji žele čuti “A Song For The Deaf” i “A Song For The Dead”, pa shodno tome u stilu sedamdesetih  bubnjarskim solom produžuju moćni mega hit “No One Knows” na skoro deset minuta, a opet, na što ukazuje i posljednji album “Villains”, žele uskočiti i u “plesne cipele” s pjesmama poput “The Way You Used To Do”, a itekako su u stanju postići sentiš klimaks, što je bio i slučaj sinoć kad su u prilično usporenoj verziji pjesmom “Make It With Chu” razgalili pola auditorija zbornim pjevanjem. Kad se tome pridoda i odličan rad čovjeka zaduženog za svjetlosne efekte, spektakt je bio zagarantiran.

Prvi dan festivala ipak se nije odvio po planu, naime otkazan je bio koncert Franka Cartera i njegovih The Ratlesnakesa, jer je bend na putu prema Zagrebu doživo prometnu nesreću u autobusu (javili su da su svi neozljeđeni), pa su Main stageom u ranim večernjim satima pristigle prilično uspješno zagrijavali False Heads. Za to vrijeme su na Hidden Stageu domaći bendovi Tus Nua i Tyger Lamb također skupljali aplauze. Tus Nua su bile puno sigurnije od kad sam ih posljednji put gledao na promotivnom koncertu u Tvornici, dok se retro štih Tyger Lamba polako počinje prihvaćati u redovima publike.

Josh Homme, Queens Of The Stone Age (foto: Vedran Metelko)

Plesno iznenađenje prvog dana bio je Teme Tan, belgijski “sam svoj majstor” glazbenik i zabavljač s minijaturnom gitarom, okružen također minijaturnom klavijaturom, sekvencerima i tabletima. Jest da je bio sam na pozornici, ali je zračio energijom i optimizmom za njih deset. Beogradski Straigth Mickey And The Boyz su me svojom energičnom svirkom zadržali na izlasku, ali više me je zadržala (kao i veliku većinu njih) nebriga osoblja na punktu izlaza s festivala koja je ogradama bezrazložno zagradila većinu šatora, koji pri ulasku služe kao kontrolne točke, stvarajući usko grlo, a time i gužvu, a to je nešto što se ne smije događati, kao što je već par godina zaredom postala uobičajena čudna praksa da posjetitelji pri izlasku ne smiju koristi postojeću cestu, koja ograđena zjapi prazna dok se sa strane u mraku sapliću preko korijenja tik uz kosinu koja strmo vodi u jezero. Pa sad ako zbog neke sigurnosti cesta mora zjapiti prazna, što je sa sigurnošću hodanja kroz noćne zapreke za desetine tisuća posjetitelja? Bilo bi dobro da i taj dio INmusica bude na zavidnom nivou poput lineupa.

  • 252
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh