Orvel ‘Dani’ – sofisticirani početak dana

Svojim prvim albumom (s fizičkim nosačem zvuka) zagrebački bend Orvel vraća jedan pomalo zaboravljeni spektar zvuka i emocije na domaći glazbeni teren.

Orvel 'Dani'
Orvel ‘Dani’

Debitantski album zagrebačke grupe Orvel, kojeg čine Igor Ilić, Bojan Arežina, Ivo Matić i Filip Riđički (koji se u međuvremenu široj javnosti predstavio jednom od glavnih uloga u TV seriji „Crno-bijeli svijet“) najavljivan je još početkom 2014. godine, netom što je pjesma „Vodi me“ našla svoje mjesto na indie kompilaciji „Tragovi“ kojom je Croatia Records krajem 2013. službeno ušla u indie strujanja na domaćoj sceni. Kako to obično biva, trebalo je pričekati. „Dani“ su ugledali svjetlo dana sad početkom studenog.

Samo ime benda je dvoznačje. Nedvojbeno asocira na prezime poznatog pisca Georgea Orwella, napisano po Vuku, ali Orvel je i jedno od rijetkih anglosaksonskih ženskih imena, pa se uvjetno kazani korijeni nastanka i odabira imena benda mogu tražiti i u povijesti domaće prednovovalne i novovalne pop kulture jer je i Štulć svojevremeno svom bendu nadjenuo žensko ime. Dakle sofisticiranost izraza Orvela proizlazi već i iz samog imena, a težnja sofisticiranosti obuhvaća i glazbu.

Pjesma „Vodi me“ na „Tragovima“ nije mi bila posebno inspirirajuća, no tako je to s kompilacijama na kojima se više očekuje njuh za singl, naravno od onih koji su uvršteni. Na albumu pak „Vodi me“ itekako ima svoje mjesto ‘u slagalici’. Orvel, iako iza sebe ima solidan niz singlova, spada u onu staru sortu bendova – Orvel je bend albuma. Ne otkriva se na prvu loptu i nije mu dovoljno tri minute za sažeti sve što ima za reći. Kad se objavljuje album, onda je tako i bolje.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=iKIMp42JvGA[/youtube]

Grupa u svom izričaju posjeduje različite elemente, od post rocka do synthpopa, ali sve to utkano je u neki nostalgični trip koji neodoljivo vuče u 1980-te, kada je tek bila otkrivena drugačija senzualizacija muških vokala, na način kako su to radili Morrissey, Marc Almond, Dave Gahan, Robert Smith, a na ovim prostorima Milan Delčić Delča iz grupe U škripcu, ili pak Oliver Mandić iz prve i najplodnije faze svog rada, još neukaljanje populističkim koketiranjem s tadašnjim etno (čitaj; narodnjačkim) zvukom.

Pjevač i gitarist Igor Ilić posjeduje sličan lirski i izražajni moment. Spada u onu sortu tankoćutnih interpretatora za koje ćete prije pomisliti da su pjesnici za mikrofonom, a ne pjevači u bendu. Intrinzičan je u izrazu, poput nekog tko i bez usavršenog znanja osjeća srž problem, a takvi su i tekstovi pjesama, potpuno pročišćeni od utjecaja dnevno-političke stvarnosti (čak i kada naslov pjesme to sugerira u npr. „Ovo nije zapad“). Nema skupljanja jeftinih bodova, sve je protkano osobnim emocijama, što navodi da bi neka buduća Orvelova baza svakako trebala biti ženska publika.

Jedino što upada u uho već nakon prvog slušanja jest konzistentnost materijala od prve „Sjajan dan“ do posljednje „Ne mislim na to“, dok za prodiranje u dublje nijanse materijal treba poslušati i više od nekoliko puta, i to je također pohvalno. Nema ustupaka stilskom šarenilu i nepotrebnom dokazivanju izvan gabarita lirike onoga što bi Orvel trebao predstavljati.

U neku ruku „Dani“ je dobar mainstream pop rock album, gledano po zapadnjačkim, a ne regionalnim pravilima igre, ali ono što tek treba početi brusiti je hit potencijal. Nije to nužno savjet za prodati dušu vragu, jer Orvel se doimaju stabilni po tom pitanju, no da ima zanatskih zavrzlama koje treba svladati kako bi se probitačnije došlo do uha potencijalo šireg kruga slušatelja, to svakako. Bend koji tako tankoćutno ‘brani’ boje gradskog nokturna ima sve predispozicije za tako nešto.

Kao podsjetnik na kraju treba spomenuti da će Orvel u  petak 20. studenog u zagrebačkom klubu Jabuka uživo predstavi ovaj album.

Ocjena: 7/10

(Croatia Records, 2015.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh