Okrutna borba za ‘Ladu Kamenski’

‘Lada Kamenski’ (Sara Hribar, Marko Šantić) je snažna komorna drama o redatelju Frani (Frano Mašković) koji planira snimiti film u čijem je središtu zanimanja radnica koja zbog propasti krojačke tvornice Kamensko biva osuđena na otkaz.

  • 18
    Shares
‘Lada Kamenski’

Izmišljeni Ladin lik inspiriran je stvarnom osobom – redateljevom tetom koju je zadesila upravo takva sudbina. Međutim, Frano još nije odlučio tko bi radničinu ulogu trebao protumačiti, te stoga u svoj stan poziva tri glumice od kojih će samo jedna, najprikladnija i najbolja imati tu čast i priliku. Odabrat će u neformalnom okruženju pravu osobu na temelju uspjeha u improvizaciji dijaloga što bi se trebao izravno nadovezati na scenarij koji svaka od njih poznaje.

Žene su iznenađene takvim tretmanom, ali pristaju na zadane uvjete te vrlo brzo shvaćamo da tvornica nije važna u ovoj priči, kao ni uzroci i povodi njezine propasti ili društveno-politički kontekst u kojem se to dogodilo. U sjeni je i sama Lada, a umjesto radničine nesreće u fokusu je borba za tron na kojem nema mjesta za sve pretendente, te na putu do pobjede isplivavaju na površinu neke malo ružnije osobine naizgled pristojnih, dragih, komunikativnih, duhovitih i veselih gospođa u srednjim godinama. Dakle, one žele istu, glavnu ulogu, a s obzirom da su anonimne, nazvat ćemo ih imenima glumica koje ih igraju jer se njihov pravi karakter namjerno isprepliće s onim fiktivnim, pa je uradak na granici dokumentarnoga i igranog, realiziran kao meta film u kojem je autoreferencijalnost prisutna na više razina.

Gledajući „Ladu Kamenski“ nakon srodnoga Marasovićeva „Vis-a-Vis-a“ koji govori o redatelju i glumcu što se nađu na otoku kako bi radili na scenariju za film koji bi trebali snimiti, imamo osjećaj da bi ovakve drame mogle nicati u Hrvatskoj kao gljive poslije kiše, a da bi to bilo ono najmoćnije i najiskrenije što naša kinematografija može ponuditi. Pitamo se čemu takav zaključak, ali postoji više argumenata u prilog toj tezi jer snimiti film o nastanku filma na ovim prostorima zasigurno je inspirativno zbog toga što se ponajprije mogu tematizirati financijski problemi prilikom procesa rada na nekom projektu. Nadalje, na malom tržištu postoji jaka glumačka konkurencija– opstati kao umjetnik znači proslaviti se u nemilosrdnoj borbi; ustvari baviti se mnogočime u državi zahtijeva spremnost da se nađeš onkraj morala, a tu su izuzete rijetke struke, možda tek informatičari programeri koji mogu birati gdje će, s kim i kada raditi, stvoriti svoju utopiju ili se bar to običnim smrtnicima tako čini.

TRAILER – Lada Kamenski – ENG from Sekvenca on Vimeo.

Sretni su ti ljudi koje od rane dobi neodoljivo privlače čari moderne tehnologije, mislimo vjerojatno i naivno mi za koje su programski jezici nakupine suhoparnih hijeroglifa, ali vratimo se našim glumicama kojima je potrebno mnogo snalažljivosti, taktičnosti, proračunatosti i okrutnosti da bi došle do onoga što žele jer ciljna domena ima ograničen prostorni opseg. No te su žene ipak različite – Nataša (Nataša Dorčić) se diči bogatim ljubavnim životom, a do uloge pokušava doći koketiranjem; Ksenija (Ksenija Marinković) ima uspješnu karijeru, ali probleme u odnosu s mužem; dok je Doris (Doris Šarić-Kukuljica) osjećajna, malo neoprezna žena koja ne voli gaziti po leševima da bi stigla do željenog rezultata. Zadnja navedena odustaje od borbe kada vidi da se igra nepošteno, dok šarmerica i glumačka zvijezda jedna drugu podbadaju i napadaju, ističući si mane i iznoseći na vidjelo sve tzv. prljavo rublje.

Nataša naziva Kseniju gadurom koja sebično i nepravedno otima uloge drugima, a Ksenija pak Natašinu zavodljivost izjednačuje s prostituiranjem. Međusobno nadmetanje nije od samoga početka žestoko, već počinje lepršavim šalama, a tek polako dolazi do gradacije da bi kulminacija podrazumijevala svađu koja uključuje teške uvrede i povišene tonove. Zbog važnosti mimike i svake geste te prikaza likova u žaru interakcije česti su krupni i srednji planovi. Svaka sitna ekspresija djeluje uvjerljivo i spontano, ponekad neka minimalistička kretnja uznemiri više nego što bi potencijalno fizičko nasilje, a osim glume dojmu nenametljive životnosti pridonose skoro nezamjetne pojedinosti, kao što je glasanje mačke ili naglo prekidanje razgovora zbog otvaranja ulaznih vrata stana.

S obzirom da se radnja odvija većim dijelom u redateljevu domu, a u fokusu su dijalozi likova i dramatičnost situacije, netko bi sigurno rekao da bi „Lada Kamenski“ dobro funkcionirala kao kazališna predstava. Međutim, u predstavama takvoga tipa nažalost se često gube te nijanse prijelaza iz lagane napetosti u divljanje i histeriju. Od samoga početka sve emocije bivaju prenaglašene i onda nema prostora za razvoj, a je li to zbog prirode kazališta, trenda ili slučajnosti teško je reći.

Još jedan razlog zašto je ipak bolje da smo imali priliku pogledati film umjesto predstave je činjenica da ovdje ne nailazimo na posve klasičnu narativnu montažu jer su u priču povremeno ubačeni kadrovi audicije koja se održala prije susreta u stanu. Oni su izuzetno važni jer i tamo glumice predstavljaju sebe pokušavajući se pronaći u liku Lade, a svaki od tih monologa usko je sadržajno vezan za trenutnu fazu borbe koja se odvija bez pravila i kompromisa. Prizori dodatno podcrtavaju karakter žena, a to čini priču dubljom, jasnijom i obuhvatnijom.

Gledatelji saznaju sve više o glumicama i vjerojatno navijaju za svog favorita, no redatelj, s druge strane, umjesto da s vremenom odlučno procijeni tko je prava ključna figura za njegov film, biva sve više zbunjen ne znajući što je u sadržaju dijaloga tih osoba stvarnost, a što fikcija, te do kojega su stupnja njihove emocije autentične.

Možemo zaključiti sljedeće – ako smo uznemireni u trenutku vrhunca konflikta naših junakinja kao da u strepnji čučimo negdje ispod kreveta u redateljevoj sobi, znači da su jednostavnost i prirodnost ovoga metafilma bile dobar recept za njegovu snagu.

Ocjena: 8/10

(Sekvenca / Peglanje snova / Antitalent, 2018.)

  • 18
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh