Tekst o nasilju u Samoboru probudio je podosta potisnutih sjećanja. Donosimo nova svjedočenja…
Tekst objavljen 31. listopada na ovom portalu, kojim se podsjetilo na policijsko nasilje na punk koncertu u samoborskoj Kuglani prije dvadeset godina, otvorio je očito nikad zacijeljene rane nekadašnjih pankera, svjedoka nemilih scena te krvave noći po samoborskim ulicama. Noć koju je Edo Maajka opjevao u pjesmi “Trpaj!”, a zbog koje se godinama kasnije po pankerskim koncertima skandiralo: “Samobor! Samobor!”, i danas u mislima proživljavaju mnogi. Jer kako inače objasniti mailove, poruke i razne komentare kojima su ovaj portal, a i društvene mreže, u zadnja tri dana zatrpani. Evo nekoliko reakcija:
Vedran Meniga (bubnjar Nule): ‘Poslije batinanja naš je pjevač danima pišao krv’
Nula je tih godina bila u kreativnom usponu, i koliko god situacija to onemogućavala putovanja i svirke bile su redovite i česte. Kako je početkom 90-ih bila suša prostora u Zagrebu za koncerte takvog tipa, svirke underground punk hardcore bendova održavale su se redovito u prostoru bistroa “Kum” u Samoboru, na koje je dolazilo prosječno 150-200 ljudi. Zbog većeg broja izvođača očekivalo se nešto više ljudi, pa je Krmpa, organizator iz prijateljskog benda domaćina Deafness By Noise, za tu priliku dogovorio prostor samoborske Kuglane, sa kapacitetom za cca 300 osoba. Odmah napominjem da, iako obljetnica pada na Halloween, događanje sa istim nije imalo nikakve veze, jer u to vrijeme Noć vještica nije bila toliko popularizirana, niti prisutna u našim životima.
Stvari su se dobro poklopile, i na koncert je pristiglo duplo više ljudi od očekivanog, 500+, s prosječnom dobi od 20-ak godina. Vlasnik je u prostoru redovito održavao svirke, doduše dosta manje posjećene, i nije osjećao potrebu da dodatno prijavi “javni skup”. Međutim neočekivano velika masa, od koje je barem polovica prisutnih okupljajući se pred koncert stajala ispred Kuglane, iako u krajnje pozitivnom ozračju, bila je kao takva lako primjetljivi mamac za dolazak policije, koja je od samog starta pristupila krajnje neprimjereno i agresivno, uz argument kako okupljanje nije prijavljeno. Očekujući da prvi bend počne, stajao sam u predvorju, pričajući sa ljudima koji su došli na svirku, i nikad neću zaboraviti policajca koji je u vidno alkoholiziranom stanju, bez kape na glavi i raskopčane košulje uletio unutra sa kalašnjikovom u zraku, derajući se “razlaz, razlaz, svi van!”.
U jednom momentu je kalašnjikov i opalio, imao je prst na obaraču pa se s tako uzburkanim temperamentom to vjerujem desilo slučajno, ali što je ipak stvorilo paniku i metež kad su svi naguravajući se krenuli prema izlazu. A ispred nas je dočekalo ništa bolje, naprotiv, velika skupina posjetitelja koncerta s jedne, te grupa policijaca s uzdignutim dugim cijevima s druge strane. Policija, suprotno njihovim tadašnjim tvrdnjama, niti u jednom trenutku nije napadnuta, niti gađana nikakvim različitim objektima, usudio bih se gotovo reći i bez da je bila opsovana da se pošteno čuje. Ali netko je na sasvim suprotnoj strani od one gdje su stajali policajci bacio par petardi, na što je policija odgovorila sporadičnim pucnjevima u pod i zrak, te pozivanjem specijalaca iz Lučkog, teatrazirajući paniku i gnjusno lagajući kako “po njima pucaju huligani koji su se bez dozvole okupili u masovnom broju i demoliraju grad”.
Nakon pucanja, tj. očiglednog eskaliranja situacije, ljudi su se počeli razbježavati na sve strane, uključujući nas iz benda, putem smo izgubili jednog člana (idućeg dana nam je Mitre, jedan od vokala, prepričao da je bio među onima koji su izlaz iz Samobora tražili kroz kukurišta).
Kad je izgledalo da se situacija malo primirila, krenuli smo natrag prema klubu, gdje nam je ostala oprema i da vidimo šta je sa ostalima. Povratak na “mjesto zločina” bila je poprilična greška, jer je to jedna od prvih lokacija na koju su pristigli i pripadnici specijalne postrojbe hrvatske policije, koji su istovremeno počeli sa već opisanim iživljavanjima na ljudima po različitim dijelovima grada, od “Šišmiša” do kolodvora.
Ulaskom specijalaca u prostor Kuglane neki od prisutnih su panično reagirali, pokušavajući pobjeći kroz željeni drugi izlaz, kroz skladište gdje su ih dočekala zatvorena vrata zatrpana gajbama, što je samo dodatno narajcalo specijalce da počnu mlatarati i lupati pendrecima. Poredali su nas pogledom prema zidu, u filmskom stavu, s naslonjenim rukama i raširenim nogama. Pokraj mene je bio naš vokal Ranko Frua, koji je nekoliko puta upitao može li na WC. Na putu od Šibenika se do tada popilo već podosta piva i unatoč neupitnom pankerskom dišpetu, vjerujem da mu je bilo sila, ali kad je napravio pokret kao da će prema zahodu, dobio je finu porciju pendrekom po bubrezima, da je još danima poslije pišao krv.
Onda su nas potrpali u marice, i opet kao kriminalce u filmskoj vožnji pošteno prodrmali na putu do stanice, naglim kretanjima i kočenjima, imitirajući kroz vožnju iznenadne zavoje na ravnoj cesti i sl.
Tamo smo poredani u dugom hodniku prizemlja, ovog puta pogledom suprotno od zida, proveli stojeći na nogama do zore. Naređeno nam je da spustimo glave i buljimo u pod, tko je nešto prokomentirao dobio je barem kombinaciju vrijeđanja i bukvice, ako ne i šamarčinu od koje je dugo zvonilo u glavi. Ipak smo imali sreće jer smo prošli bolje od onih koji su bili u podrumu, gdje je, valjda zbog toga što je pod zemljom i manje vidljivo, bilo puno više ozbiljnijeg batinjanja.
Na ispitivanje smo došli na red oko 5-6 ujutro, u jednom od ureda nas je dočekao inspektor u civilu, očigledno dignut iz kreveta. Nismo lagali, ali većinu stvari nismo ni ispričali, ponajprije jer se na njemu vidjelo da mu je neugodno, do tada je očigledno postao svjestan realnog stanja stvari. Nakon obavljenog ispitivanja su nas u jutarnjim satima pustili.
Ova događanja iz Samobora od prije 20 godina sadrže brojne elemente za podizanje krivičnih tužbi prema nekim od policijskih službenika koji su te večeri bili na dužnosti. Iste ili slične situacije i dalje su moguće u društvima u kojima na funkcije javnih službi, sa naglaskom na one poput policije ili drugih u kojima netolerantni i nasilni pojedinci bivaju opijeni autoritetom značke i oružja, mogu pristupiti i oni bez adekvatne educiranosti i provjere psihičkog stanja. Jer u protivnom to u situacijama poput samoborske noći i dalje mogu koristiti kao moć, iživljavajući se nad drugima, kao što se tada dogodilo. I dalje živimo u društvu, u kojem ima nemali broj onih netolerantnih i zatucanih pogleda na svijet, koji su skloni uperiti prstom i optužiti pripadnike subkulturnih skupina drugačijeg izgleda kao počinitelje nedjela, dok je odavna poznato da najveći kriminalci hodaju u skupim kravatama i odijelima. A nerijetko i uniformama. Hvala svima koji su se sjetili!
E-mail potpisan sa ‘F’: ‘Ušli su u klub sa strojnicama’
Pozdrav! Sad sam vidio tekst o Samoboru i drago mi je da se neko sjetio nakon dvadeset godina pričati o tome! Samo bih htio napomenuti onu najvažniju stvar koju su svi preskočili, a to je da je na plakatu pisalo “šaka, nos, patos slijedi nakon igranke”. Policija je to shvatila poprilično ozbiljno i shvatila to kao skup “komunjara i srba”. Nemojmo gurati sa strane da je to u periodu pred Oluju.
Oni su nastupali od samog starta s dugim cijevima, ušli su u klubi s AK47 strojnicama. Osobno sam vidio dolazak policije, policajac je izašao iz marice i tri puta pucao u zrak, zatim dva puta u pod, nakon toga je pao, je li bio pogođen ne znam, ali bilo je pitanja na ispitivanju – tko je pucao na policiju?
Isto tako sam osobno u društvu par prijatelja vidio propucano policijsko vozilo maricu, ali kažem, to je nastalo u toj situaciji. Imali smo fotografije napuštene marice, pa zatim policisko osvajanje iste, tako da sam imao uslikano razbijeno staklo od metka koji je zavrsio u sicu. Interventna iz Lučkog mi je fotić bacila u neki kanal u Samoboru. Ležali smo jedno desetak sati u kukuruzu i tamo negdje oko podne se pojavili na kolodvoru i otišli doma. Prije kolodvora smo obisli Šismis gdje je žena koja je tamo radila prala krv sa zida i pločnika. Pokupili smo i čahure ispred kluba.
Privođeni smo jedno dva puta zbog Samobora na info razgovore u petrinjskoj, a glavna pitanja su bila zasto “patos”, zašto “igranka”, tko je tako veliki broj ljudi okupio i zašto, a najviše ih je smetalo to što se mi nismo nikad htjeli izjasniti o svojoj nacionalnosti. I naravno, upozorenje za kraj glasilo je da ne pričamo o tome ni sa kim jer ne bi bilo pametno za nas… Eto.
Domagoj (na Facebooku): ‘Svaka sekunda bila je mučenje’
(…) Par minuta razlike je bilo od trenutka kad smo bili srednjoškolci koji su došli na koncert do trenutka kad smo preživljavajući trčali po uličicama, skakali po grmljima i bježali po kukuruzištima oko Samobora izbjegavajući rafale. Odjednom smo saznali da su došle zloglasne Alfe, specijalna policija iz Lučkog, koja nikada nije bila na dobrom glasu. (…)
Trčali smo po ulicama nemajući pojma ni u kojem je Zagreb smjeru, autobusne linije su prekinute, policija je lomila ekipu na autobusnom okretištu. “Ne idite tamo!” – bilo je dovoljno upozorenje. Nas par stotina bezglavo je trčalo u jednom smjeru, pa onda nazad ili pak u nekom drugom jednako nepoznatom i nepouzdanom. Brojna ekipa iz Samobora je pokušala koordinirati bezglavu gomilu vičući “Svi u stari grad!”, što nam nije značilo ništa drugo no da nastavimo trčati u skupini. U jednom trenutku policija nas je zaokruživala, sve je više bilo dojava gdje je blokirano i gdje lome.
U jednom trenutku sam shvatio da nema smisla da se držimo skupine od 200-ak ljudi jer nas ovi okružuju i kad tad će nas pohvatati. Na jednom križanju smo vidjeli svjetla u kafiću i ljude koji nas gledaju kroz spuštene rolete. Došao sam do kafića, ali bilo je zaključano, nisu nas puštali unutra jer pojma nisu imali što se događa, čuli su pucnjavu i sirene, vidjeli stotine “divljaka” kako trče ulicama, kako nas policija hvata i bilo ih je strah. Nas petorica ili šestorica smo došli skupa i držali smo se skupa sve vrijeme. Zamolio sam konobaricu da nas pusti unutra i nevoljko je otključala računajući na pomoć gostiju koji su se tamo zatekli. Bilo je neugodno, ali smo ušli, a par sekunda poslije po ulici je prošao kordon policije.
Nisam znao što da radim, nazvao sam svog buraza računajući na njegovo iskustvo. Bolje stvari se nisam mogao sjetiti. Hladno mi je rekao da ostanemo tamo dok se cesta ne rasčisti, da nazovemo taksi i izađemo iz Samobora. Nazvali smo taksi, izašli iz kafića i čekali ga na pustoj ulici dok je svaka sekunda bila mučenje. Kad je konačno došao nije nam htio stati. Došao je, vidio tko smo, koliko nas je i produžio. Trčao sam za njim dok nije stao, moleći ga da nas izvede iz grada i da imamo nešto novca.
(…) Tek drugi i dane poslije toga smo saznali koliko je bilo teško ozlijeđenih, premlaćenih, privedenih i što su sve proživljavali. Također smo od ljudi svuda oko nas slušali da smo to vjerojatno i zaslužili, da smo mi započeli, da je povod bio to što je na plakatu bila parola “Šaka, nos, patos” i blablabla beznačajne gluposti beznačajnih ljudi utopljenih u razne dubine vlastitih iluzija.
Tekst objavljen u suradnji s portalom TRIS.com.hr
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
