Da je kojim slučajem jučerašnja koncertna atmosfera bila doživljenja na prvotno planiranom stadionu Šalata moglo bi se govoriti o zagrebačkom koncertu godine i u smislu broja okupljenih.
U Tvornici kulture bio je to pomalo nesvakidašnji doživljaj. Nije to bio odnos rock zvijezda – publika, već rock božanstvo i njegovo euforično sljedbeništvo koje je ‘proroka’ dočekalo i ispratilo zbornim pjevanjem. Bila je to atmosfera puno bliža onakvoj kakva vlada na važnim sportskim utakmicama, toliko dobrog raspoloženja u zraku da je redovno namrgođeni Noel Gallagher ostao u čudu zbog tako prisnog prijema i dobrodošlice. Jest da je svirao možda u najmanjem koncertnom prostoru na turneji, ali je ozračje bilo u najmanju ruku fantastično.
No bila je to i noć kad je pala jedna urbana legenda: legenda o urbanom Zagrebu u kojem se, kako je okrutna stvarnost pokazala, ne može naći, ne pet, već ni tri tisuće duša za ispratiti koncert istinske glazbene legende našeg doba na najmanjem gradskom open air prostoru. U klupskim uvjetima prvi čovjek nekadašnjeg Oasisa rasprodao je Veliki pogon Tvornica. Da kojim slučajem nije ni to uspio, bilo bi to stvarno sramotno, iako je i ovakav (poslovni) ishod sasvim dovoljan za zabrinuti svakog iole ozbiljnijeg koncertnog promotora o isplativosti posla kojim se bavi. Jer ispada kao da se taj britpop i te glazbene devedesete u nekoj značajnijoj mjeri kod nas nisu ni dogodili. Onih tisuću i nešto sitno kojima su se dogodili pobrinuli su se u utorak navečer za vatromet emocija, valjda takav kakav su Oasis imali na domaćem mančesterskom (klupskom) terenu pred kraj prošlog stoljeća prije nego li su na britanskim nebom zasjali kao supernova. Što se Zagreba tiče, još je samo nedostajala „Rock ‘n’ Roll Star“ pa da se u potpunosti osjeti neki uvrnuti time-warp.
Cijeli koncert u Tvornici je zbog nekoliko novih detalja imao potpuno pomaknutu vizuru za sve one koji obično pohode koncertna događanja u tom prostoru. Pozornica je zauzimala duplo veće gabarite, a zbog toga je i cjelokupni razglas bio pomaknut na krovne grede skoro na sredinu dvorane što je donijelo i potpuno drugačiju zvučnu sliku. Tako velika pozornica stvorila je efekt kao da se ne nalazite u Tvornici, već da ste u fan pitu puno grandioznijeg showa. Možda se to isprva i činilo kao nepotrebno kurčenje menadžmenta Noel Gallagher’s High Flying Birdsa, ali kad se Gallagherov roadie počeo muvati na pozornici u pauzi gotovo svake pjesme dodajući zvijezdi večeri uvijek novu, svježe naštimanu, gitaru, svakome tko se imalo razumije u scenske uvjete bilo je jasno da je tu riječ o gabaritnim prerogativima za normalno obavljanje i sporednog scenskog posla bez bojazni od guranja, zapinjanja za kablove i spoticanja o opremu, a Gallagherov roadie bio je uvježban i usklađen sa svojim šefom do te mjere da se činilo kao da je njegova produžena ruka.
Kako je besprijekorno funkcionirala veza s roadijem tako je besprijekorno funcionirao i prateći sedmeročlani High Flying Birds i ton majstor grupe. Možda je po pitanju zvuka dvojbeno je li moglo sve još biti malo glasnije, ali zvučna slika bila je postavljena na način da glazba uistinu stvara ugodu, a ne da para uši. Svaki instrument se čuo prezentno, dok govoreći o panoramskom glazbenom ugođaju, potpisnika ovih redova je sve podsjećalo na zvuk kakav ima ljubljanski Kino Šiška, dakle najbolji klub na ovim prostorima. Dakle, može se i kod nas, ali treba neke know how uvjetovanosti, neke želje za igrom s neizgled nebitnim detaljima, ali detaljima koji, kako se sinoć pokazalo, donose neke blagodati auditoriju.
Kako je kazano, reakcija publike bila je fantastična i prije nego li se zakotrljala uvodna „Everybody’s On The Run“ i nakon nje „Lock All The Doors“ i „In The Heat Of The Moment“. Prvi Oasis moment je pak započeo s baladom „Fade Away“, da bi se nakon „You Know We Can’t Go Back“ opet ‘točio Oasis šampanjac’ s „Champagne Supernova“.
Kako je odmicao koncert tako su se počele i zgušnjavati pjesme Oasisa. Nizale su se „Talk Tonight“, „D’Yer Wanna Be A Spaceman“, „Listen Up“, „Half The World Away“ da bi se nakon točno sati i petnaest minuta Noel i bend potpuno mokrih košulja od publike oprostili s pjesmom „Masterplan“. Bis je bio rezerviran za dva najveća hita grupe, prvo za „Wonderwall“ i na kraju za „Don’t Look Back In Anger“ dok je između njih izvedena „AKA…What A Life!“ s eponimnog prvijenca Noel Gallagher’s High Flying Birds iz 2011. godine.
Sveukupno poštenih sat i pol izvrsne svirke dok je najveći mrgud rock and rolla u pauzama pokazivao sasvim drugačiju stranu osobnosti, onu u kojoj je pun hvale za publiku i posvećivanju pjesmi najvatrenijim pojedincima u prvim redovima koji su sve tekstove znali napamet.
Nova koncertna klupska sezona svečano je otvorena.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
