Nina Romić ‘Sloboda’ – Majka hrabrost

Vodeća domaća kantautorica objavila je nasljednika albuma ‘Stablo’ iz 2014. godine.

  • 21
    Shares
Nina Romić ‘Sloboda’

Nemali broj glazbenika tvrdi da izmještanje iz matične sredine donosi puno promjena kad je u pitanju snimanje albuma. Nina Romić nije iznimka. Novi album „Sloboda“ snimala je u Rojcu, u Puli. Također, proces je prepustila Perici Šuranu i Marijanu Jeleniću, a potonji ujedno potpisuje i produkciju. Već i to bi bilo dovoljno za odmak, obzirom da je za prijašnji, sad već antologijski, album „Stablo“ bio zadužen Mark Mrakovčić, ali uz to treba uzeti u obzir Ninine životne promjene na privatnom planu, jer s majčinstvom su došle zrelost, odlučnost i hrabrost što se, osim u zvuku, jasno ocrtava i u lirici.

„Sloboda“ stoga spada i u najangažiraniji album Nine Romić do sada. Iako nema izravnog doticanja s društenom realnošću, težina tmurnih vremena i neizvjesnost kao posebno naglašeni element progovara kroz ‘odškrinuta vrata’. A kontrapunkt toj neizvjesnosti je Ninin vokal koji nikad nije bio jači i glasniji u aranžmanskom segmentu. Kao da je podsvjesno iz kože Cass Elliot (što se moglo čuti na albumu „Ptice”) ušla uu kožu neke naše inačice Grace Slick. Na momente zvuči poput neke lirske inkarnacije Ivane Orleanske koja u sebi i drugima traži i pobuđuje elementarnu ljudskost – na kraju krajeva, upravo kroz tu ljudskost dolazi sloboda u svoj svojoj punini, pa je i odabir naziva albuma i više nego na mjestu. Vapaj je to snažne žene, intelektualke čiji je stav sušta suprotnost feudalnim pogledima na ženu i njeno mjesto u društvu koje u ovom stoljeću i ovoj zemlji promiču mizerne ultrakonzervativne klerikalne snage koje su sramotno htjele zaustaviti potpisivanje jedne međunarodne konvencije o zaštiti žena od obiteljskog nasilja.

„Sloboda“ je album objavljen u pravo vrijeme, ali ne i za svako uho. On će svakako biti učvrsnica između Nine Romić i njene publike, ali nema u narativu notu za neku eventualnu opću prihvaćenost i izlazak iz okvira kantautorskog idioma. Jer, to je album koji traži osviještene i životno odgovorne slušatelje. Ne umiljava se i ne ide niz dlaku. Traži svjesnost i odgovornost, jer njih i tematizira čak i kroz narative ljubavne poetike. Jest da se Marijan Jelenić trudio učiniti ga zvukovno i stilski šarolikim, ali je u svojoj osnovi to i dalje kantautorski uradak pojačan bendom. Bend koji je na albumu „Drvo“ tek stasao, na „Slobodi“ se razgranao i razvio. Tu su i dalje Fred Lanz na klavijaturama i Petar Cvahte za bubnjevima, s kojima je odlično srastao i basist Karlo Cmrk (Na „Drvo“ je bas svirao Ivica Antunović iz ESC Life) i oni zajedno s Ninom Romić čine uistinu kvalitetan kvartet u ovom trenutku. Dakle, zvuk je moćan, jednako kao i Ninina vokalna izvedba, no ipak njegova obojenost teškim motivima doprinjela je tome da mu nedostaje spektralne šarolikosti u kojoj je tako predivno naivno plovio album „Stablo“ koji definitivno ostaje nenadmašen u ovom trenutku.

Tome pridonosi i redoslijed pjesama. Itekako je primjetno da u prvom dijelu albuma kroz pjesme „Šuma“, „Ti si a nisi“ i „Ništa u meni“ izvire iz zagasitih emotivnih tonova, čak i „Ti si a nisi“ koja provocira stihom „Sigirno znaš da ova šuma je gluhonijemih puna“ i nosi u sebi dašak psihodelije koju je Nina vjerojatno ‘pokupila’ s angažmanom u Pridjevima, nije lak zalogaj. To ga čini albumom s najzahtjevnijih otvaranjem u Nininoj karijeri. Slušatelji su na kušnji u kojoj trebaju povezati niti i pronaći neko čvrsto uporište. Ono se počinje nazirati s „Čime se hraniš“ s kojom je također jasno da predstavlja točku u kojoj je Romić najdublje uronila u rock u odličnoj izmjeni (bučne) energije s pratećim bendom.

„Tinta“ se potom ukazuje kao prva himna ovog albuma, dok „Svjetla“, objavljena kao prvi singl, svojim matričkim rifom i čvrstim ritmom daje potrebno ubrzanje. S “Oblaci“ Nina Romić je i dalje na ‘prvoj crti’, dok tex-mex ozračje obogaćuje paletu zvuka i ujedno decentno najavljuje da iznenađenjima nije kraj, što dakako kulminira u posljednjoj „Sloboda“ po kojoj je album i dobio ime.

Pjesma „Crno“ donosi zanimljiv raskorak između glazbe i teksta. Zanimljiv ironičan odmak, jer po svoj logici njen ‘crni’ tekst i ‘šeretski’ aranžman ne bi trebali ići skupa. Najjači moment u završnici svakako je „Sad kad je gotovo“, nova himna i definitivno najbolja balada na albumu, odlično sročena i perfektno zanatski oblikovana gdje kitice i refreni skladno dišu. Posljednja „Sloboda“ donosi ‘a sad nešto potpuno drugačije‘ efekt. Hippie trans Nininog vokala rasplesan je u mardi gras dixielend stilu. Oda slobodi. Put ka sreći. Skidanje okova i sva lakoća življenja u mahnitom upijanju boja i zvukova koje bi trebalo doći nakon toga.

No opet, teško je izbjeći osjećaj kako takvo otvoreno posezanje u te retro elemente u neku ruku karikira uzvišeni osjećaj. To dvoznačje se teško može izbjeći i postoji jednaki broj argumenata zašto je takav završetak istovremeno i dobar i loš. Dakle, svakako je banalan završetak, što povlači pitanje treba li uistinu takav i biti, jer smo navikli da je opus Nine Romić sve samo ne banalan. No opet, što je umjetnik ako stalno ne razvlači i ne propitkuje okvire svog izričaja. Nekad s više, nekad s manje uspjeha. Ono što ostaje nepobitno vezano za album „Sloboda“, jest to da je riječ o albumu izuzetno pogodnom i definiranom za izvedbu uživo i da bi se njegova snaga najbolje trebala razlijevati s dasaka koje život znače. Prva takva prilika za zagrebačku publiku je 24. svibnja u Tvornici kulture.

Ocjena: 8/10

(Aquarius Records, 2018.)

  • 21
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh