Nick Cave & The Bad Seeds na INmusicu – posljednji ajatolah rock and rolla

Nije sinoćnji nastup Nicka Cavea i Bad Seedsa bila kruna 13. INmusica, bila je to kruna svih 13 INmusica.

  • 469
    Shares
Nick Cave & The Bad Seeds na 13. INmusicu (Foto: Vedran Metelko)

Možda za početak riječ dvije o rock and rollu, tom čudesnom subverzivnom elementu koji se potkrao showbusinessu. Jer nekako se čini kao da ga je showbusiness doveo na prag istrebljenja. Stari rock and roll je spomenutom uvijek nosio najviše para, ali je problem bila oštrica koju su njegovi akteri razvijali. Showbusiness je je uvijek težio njenom otupljivanju, ali istovremenom zadržavanju elementa, simbola i ikonografije, jer relikvije uvijek dobro kotiraju na tržištu. Utjecajni elementi za zapadu su ga se uvijek bojali jer je imao u sebi elemente pobune, nekad i revolucije, a i rokeri su prije nego što su ih okolnosti nafilale novcima živjeli i djelovali kao komunisti, pričao je otvoreno o tome i jedan Iggy Pop, kao i o tome kakvo je ozračje vladalo u Ann Arboru gdje su osnovani The Stooges. Za establišment je rock and roll uvijek bio ‘talasanje Mordora’. A establišment ne voli kad se ‘Mordor’ talasa. Establišment voli kad roker za svog kolegu, npr. basistu u bendu, kaže da je ‘najbolje odjeven čovjek u rock and rollu’, onda establišment zna da je taj roker njegov, jer je prihvatio igru sporednosti.

No što ako rock and roll nekome ode duboko u srž bića i kad od tamo ne želi izaći?

Onda to izgleda onako kako to danas rade Nick Cave & The Bad Seeds.

A to smo jučer doživjeli na INmusicu.

Bilo bi najblaže reći da je zrak bio naelektriziran. To je bila dvosatna turbulencija duše, od najdubljih momenta klonulosti, do eksplozija gnjeva pred čijim naletima je stradavala i oprema po pozornici. Trenutci kad su i najpoznatiji ‘hit’ momenti iz karijere u potpuno promjenjenim aranžmanima ponovno pronalazili novi, viši smisao. Kao da su sinoć bile ponovno rođene „The Weeping Song“ ili „Stager Lee“ ili jedna „Jubilee Street“ u kojoj se činilo da Warren Ellis, multinstrumentalist i Caveova desna ruka, bukom i mikrofonijom želi srušiti razglas, ili kao da je u tom trenutku proradio novi set skrivenih i dotad neupotrebljenih zvučnika na festivalu.

Nick Cave & The Bad Seeds na 13. INmusicu (Foto: Vedran Metelko)

Nick Cave & The Bad Seeds su bili u tim trenutcima poput bande plaćenih ubojica koji su kosili sve pred sobom… bang, bang, bang! Da bi nakon toga popravili kragne i kravate i u melankolično očajanje i pokajanje povukli desetine tisuća ljudi pred sobom.

I taj njihov udarac o zvono… Na prvu dobu. Kao da označi ulazak opasnosti i smrti, i nije to samo bilo na „Red Right Hand“, svako malo bi ‘dong’ prodirao u kortekts. A tek kad je došao red na „Into My Arms“. Ne znam je li ikad na INmusicu postojao sjetniji i istovremeno uzvišeniji moment koji je ponio publiku, kad kao da su i neke veće sile poput punog mjeseca iznad pozornice dale svoj doprinos nemiru duše.

No i to kao da nije bilo dovoljno. „Are you ready?“ ponavljao je Cave pitanje publici i sretnici kraj sebe koju je izvukao iz prvih redova na pozornicu. „I’m fuckin’ ready!“ vrištala je ona. Svi smo bili jebeno spremni tijekom cijelog koncerta, Nick. Tu nije bilo dvojbe. Pravo pitanje je bilo, kako biti spreman na ono poslije kad takav koncert završi. Kad ‘prokletinja’ od rock and rolla opet tako moćno slomi dušu i ponovno je napuni nekim čarobnim adrenalinom.

St. Vincent na 13. INmusicu (Foto: Vedran Metelko)

Teško je i sad nakon toga pisati o ostatku festivalskog dana. A opet, bilo je i tu dobrih momenata.

Imao ih je Bombino na početku, Bombino koji je po drugi put u svojoj karijeri na INmusicu pronosio vibru pustinjskog rocka, jest da je dio svog benda unovačio među ‘londonskim plaćenicima’, ali i Hendrix je svojevremeno u magiju bluesa uspješno uvukao dva bijelca.

Ispalo je i da su Jinx napravili veći koncertni tulum od onog prije mjesec dana u Domu sportova. U zgusnutom jednosatnom nastupu zgruvali su drugi dio u petu brzinu i bacili u trans rasplesanu publiku za sobom, jer imali su i s čim. Imaju pun šešir hitova zapečenih u kolektivnoj memoriji.

Slovenski Koala Voice, kojeg bi se kolokvijalno moglo okarakterizirati kao slovenski Repetitor, ubirao je sve veće simpatije kako im se koncert približavao kraju.

Jinx na 13. INmusicu (Foto: Vedran Metelko)

J.R. August je u ranim večernjim satima na Hiddenu podsjećao na bijelu inkarnaciju Raya Charlesa, iako je dakako s velikim pratećim zborom bio puno više u gospelu, nego rhythm&bluesu, no engleski kamperi su ga potpuno popušili, kao što se i J.R. dobro pripremio i poput nekog južnjačkog pastora ih u pauzama između pjesama uvlačio u svoju priču. Potpuna transformacija. Kao da je na pozornici bio mladić iz Južne Karoline, a ne iz Zaboka.

Irenu Žilić sam upratio nekih 4-5 pjesama. Kao da me St. Vincent poslala do njenog anđeoskog glasa nakon što je nastup zatvorila solo, kantautorski. Samo što me kod St. Vincent mučio nedostatak neke jače pozadine spram njenog bombastičnog nastupa u kojem je konceptualno igrala na neku androginu notu. Naučila je ona dosta lekcija od Princea, Byrnea, PJ Harwey, pa u neku ruku i Björk, i sve to upakirala u upbeat plesno ruho, ali se nisu zakvačile nikakve jače udice, ništa više osim njene ekscentričnosti. Nastup poput vatrometa; nakon zadnjeg pucnja već je bio zaboravljen.

Kao što je već gore navedeno, nakon Cavea jedini ispravni put za staru rokersku dušu poput moje, bilo je zaputiti se prema izlasku, jer bi sve nakon toga bilo krivo shvaćeno. Sagorijevanje je bilo temeljito.

A na izlazu? Cesta je bila otvorena. Konačno!

Saznajte više: Otvorenje 13. INmusic festivala – Ipak Byrne…

  • 469
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh