‘Music from Big Pink’ – nepoderivi klasik bjegunaca iz Dylanove sjene

Za koji dan svoj pedeseti rođendan proslavit će ‘Music from Big Pink’ (album je objavljen 1. srpnja 1968.), prvijenac The Banda i jedan od onih albuma koji su s protokom vremena zacementirali svoje mjesto u panteonu najutjecajnijih.

  • 16
    Shares
The Band ‘Music from Big Pink’

Utvare, mitovi i legende u svijet puštene iz velike ružičaste kuće u okolici Woodstocka vjerojatno će zauvijek opsjedati americana, alt-country i roots rock autore, baš kao što su gomili ‘psihodeličara’ ranih sedamdesetih otkrivali svu ljepotu i čaroliju američke glazbene baštine.

Upravo to članovima The Banda učinio je njihov tadašnji šef Bob Dylan, okupivši ih u zabiti države New York, gdje se oporavljao od motociklističke nesreće. Udesu koji ga umalo koštao života prethodio je boot camp u obliku turneje na kojoj publika nikako nije željela prihvatiti novi, električni smjer najvažnijeg buntovnika s akustarom još od dana Woodyja Guthrieja. Sve što su proživjeli The Band je pretvorilo u telepatski povezani svirački stroj koji je za Dylanom mogao krenuti u rock’n’roll, blues, gospel ili mu pomoći da ponovno oživi niz tradicionalnih, narodnih napjeva.

Robbie Robertson, Rick Danko i ekipa bili su prilično iznenađeni arhaičnim repertoarom kojim ih je Bob ‘filao’ na dnevnoj bazi, što je bilo i za očekivati uzmemo li u obzir da je riječ o Kanađanima (Amerikanac Levom Helm napustio ih je zasićen kaotičnim koncertima spomenute turneje). Ubrzo je, međutim, postalo jasno da su u pitanju pjesme koje će im promijeniti život, pošto su i “Music From Big Pink” i svi kasniji albumi The Banda zapravo potekli iz znamenitih sessiona znanih kao “The Basement Tapes”.

Naime, te 1967. godine, usred Ljeta ljubavi i vladavine acid-rocka, Dylan se vratio samim korijenima američke pjesmarice, pri čemu je otklon od psihodeličnog freakouta potražio i u tekstovima autorskih skladbi, protkanih nekim davnim vremenima i (anti)herojima. Vjerojatno nesvjesno, na taj je način još jednom ispao trendester, gotovo proročanski najavivši skorašnju smrt hipijevskog sna i bijeg u prirodu dojučerašnjih street fightera.

Treba ipak napomenuti kako “Music from Big Pink” ni u kom slučaju nije bio tipičan country ili roots rock album – iskustvo prikupljeno praćenjem rockabilly divljaka Ronnieja Hawkinsa ‘procurilo’ bi iz svakog Robertsonovog sola ili međuigre njegove gitare s klavijaturama Richarda Manuela i Gartha Hudsona, odnosno s rhythm&blues saksofonom ovog drugoga. Uz to, nevjerojatna sviračka imaginacija i uigranost omogućavali su im potpunu slobodu u aranžmanima, zbog čega je Manuelova “In a Station” mogla kombinirati country s nečim bližim klasičnoj nego pop glazbi, a “This Wheel’s On Fire” nasljeđe američkog juga obogatiti utjecajima Haight-Ashbury scene. “Lonesome Suzie” ne bi pretjerano stršala u repertoaru jednog Curtisa Mayfielda, dok uvodna “Tears of Rage” i “Chest Fever” zvuče poput nečega što su godinu dana kasnije za svoju supergrupu Blind Faith pisali Steve Winwood i Eric Clapton.

Možda i najjače oružje zvučne slike grupe bile su neodoljive vokalne harmonije, usporedive samo s onima The Beatlesa i najvećih im prekooceanskih rivala Beach Boysa. Važnu ulogu pritom je odigrao povratak Levona Helma, čiji se nešto grublji glas, baš poput onog Dankovog, savršeno pretapao s melankoličnim jecajima Richarda Manuela. Predivan Dylanov poklon, skladbu “I Shell Be Released”, instant su lansirali među one pjesme za koje, čim ih prvi put čujete, znate da će trajati vječno, dok je Robertson u “The Weight” dosegnuo čak i skladateljski genij svog donedavnog gazde. Posljednji djelić mozaika predstavljala je ogoljena produkcija, svojevrsna preslika one iz ‘Podrumskih sessiona’, stvorivši efektan kontrast vokalno-sviračkom umijeću članova grupe.

Usporedo s Neilom Youngom, još jednim Kanađaninom, The Band je stvorio možda i najsnažniju zbirku slika neke davne, istovremeno mistično lijepe i surove, bespoštedne Amerike, pri čemu su tekstualnu tematiku “Big Pinka” do savršenstva doveli na eponimnoj sljedećoj ploči, gdje su u remek-djelu “The Night They Drove Old Dixie Down” nakratko oživjeli i duhove američkog građanskog rata.

“Music from Big Pink” bio je uvodno poglavlje diskografije koja i dan-danas, s iznimkom slabašne zbirke covera “Moondog Matinee”, spada među kvalitetom najujednačenije opuse u povijesti popularne glazbe. To su dokazali i nebrojeni velikani koji su jedne jesenje večeri 1976. navratili do slavne dvorane Winterland Ballroom u San Franciscu kako bi s The Bandom otplesali ‘posljednji valcer’.

  • 16
    Shares

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh