Moskau u Vintage Industrialu – crna sadašnjost bijelog usijanja

The Marshmellow Notebooks u Booksi, Nina Romić u Tvornici, Reverend James Leg u Hard Placeu, Moskau i Klinika Denisa Kataneca u Vintage Industrialu… Može se reći kako je sinoć bio još jedan tradicionalno zgusnuti klupski četvrtak u gradu.

  • 53
    Shares
Moskau u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)

Osobni odabir ovog  je puta prevagnuo u korist događanja u Vintage Industrialu,  ponajviše zbog zgusnutih večernjih osobnih obaveza. Jednostavno kazano; tko je počeo kasnije imao je prednost. To su bili Moskau, a Kliniku Denisa Kataneca sam pogledao katarzičnu završnicu u kojoj je samo nedostajalo da se i gitare porazbijaju po podu.

Po svjedočanstvima; Denis Katanec je počeo koncert neočekivano nekim veselim pjesmicama, što je rastužilo publiku, a kad je nakon toga krenuo u čemer, publika se razveselila. Kultni status? Svakako, ali te večeri svega za tridesetak posjetitelja. Ako netko zna koliko je teško biti umjetnik, to je svakako Denis Katanec.

Moskau u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)

Situacija u posjećenosti se nešto neznatno popravila kad su na pozornicu stupili Moskau. Njihov novi koncept reinterpretacije 50 godina starog albuma „White Light/White Heat“ njujorškog Velvet Undergrounda (koji je prošli tjedan i objavljen na Bandcampu) zagrebačka publika mogla je čuti već u nekoliko navrata, prvo u Vinylu, a potom i na Bundeku. Stoga je nastup u Vintage Industrialu bio podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu je Moskau protutnjao kroz svoj autorski prošlogodišnji album „Violence & Sorrow“, što je bio novi groove moment benda nizanjem poletnijih brojeva bez imalo ugrađene dramaturgije i tijekom kojeg su posebno moćno odjeknule „Lady of Violence“ i „Down Down Down“.

Osvježenje je donijelo i preslagivanje u formaciji benda. Izvrsna violinistica Tena Novak Vincek apsolutno je osvježenje; žustra, probitačna i glasna poput jednog Warrena Ellisa kad su improvizacije u pitanju čime je u spektru zvuka uspješno nadomješten izostanak saksofona Gentlemana, koji sinoć nije nastupio, jer je vjerojatno imao angažmana oko svoje tek pokrenute solo karijere. Izostala je i Sara Renar vjerojatno iz istih razloga. No zato je Buga Klara Blanuša za svojim bubnjarskim setom paralelno s Ivanom Gundićem preuzela dio spektra ritam sekcije, posebice kad je na red došao materijal Velvet Undergorunda. Gundić se pak angažirao oko perkusionističkih zahvata na ozvučenom sudoperu, ‘svirao’ je i s bušilicom koju je na kraju koncerta uspio i spaliti, pa je i ovo bio još jedan u nizu koncerta art core kolektiva Moskau koji je prošao s nekom štetom.

Moskau u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)

Što se tiče „White Light/White Heat“ koncepta, samo u površnom pristupu se može izvesti zaključak da je riječ o pukom slavljenju 50 godina od objave glasovitog anti-estetskog albuma kojeg su Velvet Undergound snimili u svega dva dana u rujnu 1967. u želji da potpuno unište karijeru nakon što je prvijenac doživio potpuni tržišni krah.

U svom pristupu Moskau su anti-estetici „White Light/White Heat“ albuma prišli još destruktivnije. Njihova izvedba je razorna, no ovaj posljednji koncert svjedoči da je u tome uživalo oko pedesetak posjetitelja u Zagrebu. U vremenu u kojem se nakon bankrota Gibsona sve češće poseže za tezom o smrti rocka, ako se to sagleda kroz ovaj naš mikroprostor gdje jedan bend volšebno odaje počast albumu koji je prije 50 godina udario temelje noise rocku i proto punku, i u svoje vrijeme, dakako, nije bio prepoznat debitirajući na dnu Billboardove ljestvice odakle je brzo skliznuo ‘u bezdan’, može se izvući zaključak da je krug zatvoren. Pola stoljeća kasnije  „White Light/White Heat“ kod nas ne znači previše. Jednako neshvaćen i jednako neželjen. I dalje je materijal za sonične avanturiste, i dalje savršen u svojoj anti-estetici.

Moskau u Vintage Industrial Baru (Foto: Zoran Stajčić)

Je li sinoćnji koncert u Vintage Industrialu ujedno bio i posljednja prilika za osjetiti taj album uživo od strane Moskau, ne može se sa sigurnošću tvrditi, jer s tim kolektivom ništa nije sigurno. Jedini koliko-toliko siguran zaključak jest da je taj bend u eri popularnosti tribute izvođača i projekata uspio izvesti potpuno neuspjeli konceptualni eksperiment koji je time paradoksalno istovremeno i uspio. Možda je to i jedan od najljepših tribute poteza, jer i sami Velveti nikad nisu htjeli da „White Light/White Heat“ uspije.

  • 53
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh