Mimika Orchestra u Muzeju suvremene umjetnosti – krv nije voda

Promocija albuma ‘The Divinities of the Earth and the Waters’ Mimika Orchestra u petak u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti već sada je događaj koji će biti upamćen.

  • 308
    Shares
Mimika Orchestra u Muzeju suvremene umjetnosti (Foto: Zoran Stajčić)

Naš istaknuti pokojni umjetnik Edo Murtić bio je slikar od formata. Ne samo po značaju, već i dimenzijama svega što mu je služilo kao platno – što veća podloga, to veći izazov. Pojednostavljeno kazano, da ste mu dali aerodromsku pistu i dovoljno boje napravio bi mural od nje. Apstraktan i moderan, ali inspiriran sudbinom i korijenima ovih prostora. Još od poetsko-grafičke mape litografija „Jama“ kojom je zajedno sa Zlatkom Pricom ilustrirao poemu Ivana Gorana Kovačića, s njegovih radova se boja cijedila poput krvi koja simbolizira jedinu konstantu sudbine ovih prostora. U izričaju je bio moćan, masivan, teatralan, ali i zastrašujuć na neki način. S druge strane, da krv nije voda, svjedoči rad njegova unuka Maka Murtića.

Mak Murtić (Foto: Zoran Stajčić)

U glazbenom polju u kojem djeluje ocrtan je karakterni potpis njegovog djeda. Njegov Mimika orkestar (tj. Mimika Orchestra) je za današnje i ovdašnje uvjete masivni umjetnički pothvat avangardan u svojoj srži spajanja naizgled nespojivog. Mimika orkestar je kreativni lonac u kojem su zamiješanji veliki jazz orkestar, ženski folklorni pjevački izričaj, afričke udaraljke i elektronika, a isti korespondira uživo i kroz segment video arta. Sve to zajedno tvori umjetnički kolektiv koji sudara staroslavenske mitove, priče i narodnu mudrost s najširom paletom zapadnih i istočnih ritmova i melodija. Mimika orkestar je stoga neobičan i nesvakidašnji pothvat i u svjetskim omjerima, a ujedno i jedna od najavangardnijih glazbenih pojava na koju možete naići u ovom trenutku na ovim prostorima.

Istog dana kad je održan promotivni koncert u dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti objavljen je i album „The Divinities of the Earth and the Waters“ (PDV Redcords). I jedno i drugo su momenti epskih proporcija. Album je dakako objavljen kao dvostruko vinilno izdanje na kojem dominiraju skladbe u trajanju deset i više minuta, a promotivni koncert istog bio je rijetko doživljeni promotivni koncert općenito gledano, jer je Murtić hrabro ‘zarobio’ publiku u dva i pol sata dugačku glazbenu avanturu na kojoj je bilo nemoguće ne biti ‘zaražen’ glazbenim vizijama ‘Božanstava zemlje i vode’.

Mimika Orchestra u Muzeju suvremene umjetnosti (Foto: Zoran Stajčić)

Dvorana je dakako u tjedan dana prije održavanja nastupa bila rasprodana, a kao što je već bilo spomenuto , od strane orkestra nije bio propušten niti jedan detalj kako bi se u svoj svojoj punoći mogla upiti srž te višedimenzionalne avangardne glazbene strukture. Nije dakako Mark Murtić prvi koji u svojoj glazbi spaja i sudara kulture, no njegov potpis nosi snažan i odrješit zamah poput grlenih izvedbi naslonjenih na istarski melos Maje Rivić, glavne od tri prjevačice Mimike. Nekako, uvijek spreman na šok i preokret, a opet s istančanim osjetom kada treba podvući groove koji ‘podmuklo’ pumpa bilo kao da vas je u tom trenutku okrznuo neki party. U toj igri preokreta počesto vas grleni ženski unis razbija o kameni krš naših obalnih zaleđa, a onda, primjerice, cijelu stvar preuzme solo na tubi, poput nekog novog naleta groteske s kojim osjećate kako ju je Murtić baš zbog zvukovne nezgrapnosti, tog uglavnom pratećeg instrumenta, izbacio u prvi plan s nekim mangupskim guštom poput uguravanja slona u staklarski dućan i veselom iščekivanju ishoda.

Damir Imamović i Mimika Orchestra (Foto: Zoran Stajčić)

Na koncertnoj promociji je u taj svoj koloplet spajanja naizgled nespojivog uvukao i Damira Imamovića, dakako najkvalitetnijeg modernog čitača i reinterpretatora sevdaha. Pored predviđenog materijala s albuma „The Divinities of the Earth and the Waters“, Mimika orkestar ušao je i u Damirov opus počevši s pjesmom „Sarajevo“, da bi najupečatljiviji dio bila izvedba skladbe „Indija“, čiji je tekst pronađen u jednoj staroj knjizi narodnih zapisa iz 1930-ih Imamović jednom prilikom poslao Murtiću, što je ovog inspiriralo da i glazbeno pronađe ‘tajni prolaz’ između Balkana i za nas vječito mističnog azijskog potkontinenta.

Koliko je Damir Imamović uživao kao sudionik ‘soničnog karnevala’ Mimike moglo se iščitati i iz toga da se nije dao s pozornice. Kao da je izigrao ‘scenarij’ i ostao na njoj duže od predviđenog vremena. Kako je i Imamović, što vokalno, što svojim tamburom imao prostora za improvizacije, tako ga je dobio skoro pa svaki instrumentalist orkestra (Murtić ih je dakako sve predstavio tijekom nastupa). Iako je pomalo nepravedno ne nabrojiti ih sve, autoru ovih redaka posebno su bili zanimljivi Britanac Rob Milne koji je ponajviše svojim bas klarinetom volio svoju zapadnjačku glazbenu metriku suprotstavljati balkanskom ritmu, zatim flautist Leo Beslać koji je i svojim glasom grmio u impro vokalizi, Luka Čapeta koji je električnom gitarom decentno provocirao i neku rock dimenziju, perkusionist Nenad Kovačić koji me u gotovo svakoj formaciji u kojoj sam ga gledao i slušao očara svojim gotovo pa dramaturški izrežiranim solima na tradicionalnim perkusijama sakupljenima diljem svijeta, i dakako neizostavna Maja Rivić čiji su neumorni pokreti, energija i ushićenje upumpavali svježu krv i kisik u dvoranu cijelo vrijeme.

Mimika Orchestra u Muzeju suvremene umjetnosti (Foto: Zoran Stajčić)

Ona je bila živi dokaz koliko je Murtićev avangardni sklop u svojoj osnovi plesan. Jer ušao nam je Mak Murtić u primordijalni sklop Mimika orkestrom. Iz te muzike ne samo da odjekuju neki davno zaboravljeni rituali, grleni krici i mitologija, već iz njih kao da se cijedi naša duhovna nutrina, kako se uostalom cijedila i boja s radova njegovog djeda.

  • 308
    Shares

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh