Marko Brecelj i Boris Bele našli su se na istoj pozornici i u isto vrijeme u Zagrebu nakon gotovo 40 godina. Povod je bila premijerna zagrebačka projekcija filma o prvom albumu kultne grupe Buldožer naziva ‘Pljuni istini u oči 1975-2016’ slovenske redateljice Varje Močnik održana u utorak u prepunoj zagrebačkoj Močvari.
Bila je to večer koja je zahvaljujući gostovanju Brecelja i Belea, izmamila u Močvaru i solidan broj ondašnjih aktera s bivše jugoslavenske rock scene koji su surađivali s grupom Buldožer. Među njima je bio i fotograf Željko Stojanović koji mi je rekao kako nikad neće zaboraviti svoju prvu suradnju s njima, jer luđu i otkačeniju bandu od njih nije do tada sreo. „Dugo sam se oporavljao od tog susreta”, rekao mi je Stojanović kroz smijeh prije projekcije. Bile su dirljive i situacije kad su vremešni fanovi Beleu i Brecelju, još vremešnijim uzorima, poturali već odavno izlizane naslovnice albuma „Pljuni istini u oči“ za autograme.
Sama projekcija filma „’Pljuni istini u oči 1975-2016“, nazvanog long-play dokumentarcem, obzirom da obrađuje kompletno sve pjesme s prvog albuma, kao i tadašnji društveni moment u SFRJ, bila je popraćena i aplauzima i smijehom na određene scene. No, o filmu će biti više riječi u zasebnoj recenziji.
Frikovština koja vladala tada unutar redova Buldožera gotovo se preslikala na razgovor koji je uslijedio nakon projekcije i u kojem su pored dvojice bivših članova sudjelovali redateljica Varja Močnik i filmski kritičar i novinar, ujedno i suradnik ovog portala, Janko Heidl.
Marko Brecelj, isprva djelujući potpuno isključen iz svega dok se motao oko pozornice gdje je sjedao na stolac samo kad je „loptica“, tj. pitanje bilo upućeno njemu, nametno se tijekom večeri svojom karizmom i u svom ludom vodviljskom stilu, dakle cjelokupnim performansom, kao da je odigrao i ulogu neformalnog frontmena u stalnoj rivalštini s Borisom Beleom, kao i konfrontacijama s moderatoricom Višnjom Vukašinović, koju je dopala ta, očekivano, riskantna uloga, jer Brecelj općenito nema verbalne milosti spram nikoga.
U jednom trenutku je prijetilo da će se sve pretvoriti u nekakav nostalgični trip u ‘socijalistički raj’ sredine sedamdesetih, kad je vladao duh optimizma, spram današnjeg duha pesimizma, kako je to naveo Bele, no Breceljeva frikovština to nije dozvolila. Samo je nabrojao političke krizne momente tadašnjeg svijeta, jednaku uskogrudnost tadašnjih izdavača ne propustivši priliku javno izvrijeđati posebno tadašnje slovenske kukavičke izdavače koji su se nešto kasnije zahvaljujući uspjehu prodaje prvog, gotovo pa zabranjenog, albuma Buldožera, ohrabrili objaviti njegovo solo album „Cocktail“ koji je de facto snimio prije nego je pristupio bendu.
Iako nije to jasno kazao, ipak je poentirao je time da nikad nisu postojala idealna vremena, već samo pojedinci u vremenu koji su skupili petlju i učinili nešto. Jer, „Pljuni istini u oči“ bio je tada suludi hod po trapezu. Takvom jednom scenskom diverzijom koja je ismijavala srž tadašnjeg društveno-političkog sklopa svi akteri su mogli lako nagrabusiti zbog igre s vrijednostima koje nije bilo učtivo preispitavati, a kamo li se s njima sprdati.
Brecelj i Bele su u razgovoru bili stalno jedan drugom u kontri, podgrijavajući tako vatru interesa publike u Močvari, no u konačnici najemotivniji trenutak bio je kad su međusobno izjavili nedvosmisleno udivljenje za sve što su tada zajedno prošli i uradili u jednoj od najkreativnijih faza svojih života. Brecelj je početak rada u Buldožeru opisao riječima kako su se oni međusobno zaljubili u međusobni rad i intelektualni nivo istog. Bilo je te večeri potpuno nebitno zašto su prekinuli suradnju i koji je bio razlog tome. Bilo je svima jasno da takvi karakteri jakih ličnosti općenito ne mogu zajedno dugo surađivati.
Brecelj, iskren kakav jest, kasnije nije ostao dužan odgovor na pitanje iz publike: „Za koliko bi novaca ponovo nastupio u Buldožeru, da kojim slučajem dođe ponuda?“ Malo se bio zamislio i promislio. „To bi bilo oko 2-3 mjeseca rada za mene. Bio bih spreman to učiniti za nekih pet tisuća eura“, odgovorio je.
Jedan o touchea večeri bio je i kad je prepričao svoj san koji ga proganja otkad čita Dedijerovu knjigu o NOB-u, tj. kako je opsjednut njome protkao savjest svoje dugogodišnje umjetničke i društvene provokacije. „Sanjam da sam direktor Helidona i da Hrvatima prodajem ustaške pjesme, Srbima četničke… Svakom ovdašnjem narodu njegove nacionalističke… I da sam pun para. I onda čujem da mi netko kuca na vrata. Otvorim, a ono Tito i Dedijer, a iza njih svi oni ranjenici i borci. Tito me tada ljutito pogleda, uperi prst u mene i kaže: „Ti si kriv što se raspala Jugoslavija!“, prepričao je Brecelj, na što je dobio burni aplauz.
Važno je spomenuti da je u kontekstu glazbenih veličina ovih prostora istaknuo Francija Blaškovića i kako je sramotno što se ministarstva kulture Slovenije, Hrvatske i Italije ne natječu u tome tko će prvi dati počasnu mirovinu jednom takvom umjetničkom velikanu koji ima čak 85 albuma iza sebe, napominjući kako bi o njemu trebao biti snimljen film.
Što se tiče ishoda večeri, možda je s Buldožerom trebalo sve stati nakon tri sata cjelokupnog showa, računajući tu i projekciju. No za Brecelja je to tek bilo prvo poluvrijeme. Drugo, tijekom kojeg se publika očekivano osula pripadalo je njegovoj doktrini mekog terorizma, bilo da je riječ o stage performansu ili nepotrebnom ponavljanju projekcije odgovora koje je dao za već viđeni dokumentarac te večeri, ili pak prikazivanje ‘minimalističkog dokumentarnog mjuzikla’ „Štetje v jeseni“, svoj prvi film sniman javnim novcem za koji je rekao da ga publika gleda na vlastitu odgovornost. Testirao je tako do krajnjih granica usred radnog tjedna izdržljivost pobornika svog lika i djela, kao da mu je skrivena želja dekonstrukcija i svojevrsno ‘raspuštanje’ sljedbe, a ne ugoda.
Kao da nam se vječiti frik i dalje smije u brk jer smo popušili kapitalističku otimačinu životnog vremena. On koji i dalje ima vremena za zajebanciju do sitnih jutarnjih sati i koji nas meko terorizira na svoj jedinstveni način. Očigledno, za njega „Pljuni istini u oči“ nije bio ‘samo’ prvi značajni istup na sceni, već cjeloživotni poziv.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
