Stari mračnjak Mark Lanegan stvarno bi trebao razmisliti o preseljenju u Zagreb – u prosjeku nas posjećuje svakih godinu-dvije i uvijek, ali baš uvijek dupkom napuni prostor u kojem svira.
Ugled koji uživa u ovim krajevima donekle je objašnjiv tradicionalnim obožavanjem glazbenih mračnjaka od strane (posebno) zagrebačke publike, no mora se priznati i da Lanegan spada među one koji nikada ne zakažu, pa možete računati da ćete od njega dobiti u najgorem slučaju vrlo solidan, a nerijetko i izvanserijski koncert.
Sinoćnji, održan u Tvornici kulture, svakako spada u ovu drugu kategoriju. Da se grunge prvoborac iz nekadašnjih Screaming Treesa u posljednje vrijeme sasvim vratio u formu dao je naslutiti albumom „Gargoyle“, gdje je svojim sumornim poemama pridodao nešto prohodniju, melodičniju glazbenu pratnju u kojoj se povremeno našlo mjesta čak i za gitarsku zvonjavu nalik onoj Johnnyja Marra.
Prije Marka, okupljene je propisno ugnjavio Joe Cardamone iz odnedavno upokojenih The Icarus Line, pretenciozni mladac velikih ambicija za koje, sudeći po ovom što smo vidjeli u Tvornici, nema nikakvo pokriće. Svoj je polusatni nastup započeo puštajući nam nekakve pseudoartističke prizore na videozidu, nakon čega je pred istim tim zidom pjevao, repao ili urlao uz matrice u rasponu od hip-hopa do industriala. Cijelu stvar do apsurda je doveo imidžem vanbračnog djeteta Davida Bowieja i Annie Lennox.
Lanegan je status princa tame opravdao već samim izlaskom na pozornicu koja je do kraja večeri ostala u polumraku, pretvarajući glazbenike na njoj u kipove u sjeni, gotovo skrivene od pogleda publike. „Death’s Head Tattoo“ je odsvirana prva, čime je krenulo predstavljanje „Gargoylea“ u prvoj polovici koncerta. S aktualnog materijala izvedeni su i singl „Beehive“, gotička uspavanka „Nocturne“, dok su Velvetovska „Sister“ i Iggyjev „Passenger“ na sedativima zvani „Emperor“ tek na stageu otkrile svoj puni potencijal.
Premda se nisu mogle pohvaliti reakcijom kakvu su izazvale „Hit the City“ ili „Bleeding Muddy Water“, tijekom koje sam imao osjećaj da su se u porocima istrošenom Laneganovom tijelu nastanili nemirni duhovi svih znanih i neznanih bluesera s delte Mississippija, navedene pjesme kvalitetom bi mogle upasti čak i na „Bubblegum“ i „Blues Funeral“, ključna ostvarenja njegove post-Screaming Trees karijere.
Interakcija, kako s publikom tako i među samim glazbenicima, skoro da je izostala u potpunosti, što je ispovjedne „Gravedigger’s Song“, „Harborview Hospital“ i „Metamphetamine Blues“ činilo još sjetnijima, posebno u instrumentalnim dionicama četveročlanog benda (povremeno i peteročlanog kada bi im za mikrofonom pridružila i prateća pjevačica).
Poslije otprilike sat i 20 minuta, uslijedio je bis otvoren s predivnom verzijom „One Way Street“, svedenom samo na rastavljene akorde gitare i Markov poderani, promukli glas. Iako je na ovoj turneji većinu nastupa završavao obradom „Atmosphere“ Joy Divisiona, od Zagreba se pozdravio s drugim vječnim klasikom tog velikog manchesterskog benda, „Love Will Tear Us Apart“. Odsvirali su je vjerno originalu, baš kako treba, dok ju je Lanegan otpjevao toliko emotvno da bi se zasigurno ponosio i njegov „duhovni otac“, nesretni Ian Curtis.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
