‘Mali čovjek želi preko crte’ – želi, ali još uvijek ne smije

„Mrzimo pedere, Srbe, Cigane, crnce i pankere“, borbeno je pjevalo četrdesetak glasova „Zbora malih ljudi“ uz žustru i surovu podlogu techno ritma, na pozornici su dva nigerijska studenta plesala i pjevala hit Šarla akrobate „Niko kao ja“, „Thompson i Ceca“ – u duet spojena dva najeksponiranija estradna lica dva nacionalizma su nas „predstavljali“ na Eurosongu 2015., himne novog vala dobile su novo, brutalno, ruho, novopečeni vlasnici intelektualnog vlasništva iz vremena dok je ‘sve bilo naše’ poslani su dovraga, a sve je počelo s ‘bjesnoćom’…

Premijera novog projekta Montažstroja naziva „Mali čovjek želi preko crte“ održana u petak u rasprodanom pogonu Jedinstvo dobila je dugačak aplauz uz povike odobrenja prisutne publike nakon, slobodno se može reći, jednog od najprovokativnijeg scenskog komada izvedenog u našoj novijoj povijesti na temu naše novije povijesti. „Mali čovjek želi preko crte“ postavlja se tako kao slika u ogledalu svega onoga što smatramo našim, ne samo kulturnim i medijskim, već sveobuhvatnim društvenim okruženjem. Nešto poput alarma koji upozorava kako je nakon socijalističkog mita o kolektivizmu srušen i mit o individualizmu jer ta imaginarna crta preko koje ‘mali čovjek ne smije’ nije više tamo negdje daleko, već se primakla svakom atomiziranom pojedincu stjeranom u kut na neki imaginarni metar, na korak-dva. Ta ‘crta’ je došla sama pod noge. Njen prelazak nije više pitanje izbora, već trenutka, jer izbora čini se više nema.

Borut Šeparović kao producent, redatelj i umjetnički voditelj predstavom je zatvorio krug svog dugogodišnjeg angažiranog djelovanja i stilski i koncepualno. Montažstroj je prije skoro pa 25 godina s pjesmom „Croatia in flame“ bio je začetnik onoga što je kasnije dobilo naziv cro electro dance. Stvari su od tada definitivno otišle u dijametralno suprotnom smjeru. Šeparović je, očigledno imajući to u vidu, promijenio paradigmu na sličan način koristeći sintagme naše devijantne anti-kulture uspjevši to koncipirati kao anti-predstavu koja to ustvari nije. „Mali čovjek želi preko crte“ ustvari šokantno i populistički udara u sami mainstream, a tako je i osmišljena.

Pored iznimno glasne muzičke elektro-matrice, za koju sve pohvale uz Šeparovića treba poslati i Konradu Mulvaju (bivšem članu koprivničkog Overflowa koji je pod imenom Ohnokono nedavno uronio u svijet elektronske glazbe), podebljane prirodnom snagom zbornog pjevanja, atak na čula vršio je i veliki video zid koji je pored pokretnih slika istovremeno riječima pjesama, po karaoke sistemu, zaokupljao pažnju očiju kroz koje su se tekstovi-parole utiskivale u mozak. Iako je riječ o preuveličanoj i time karikiranoj simulaciji medijske agresije u određenim trenucima kao gledatelja vas prožme osjećaj kakav je imao fikcijski karakter Alex u Burgesseovoj „Paklenoj naranči“.

Pomalo neugodno iskustvo došlo je tek nakon predstave. Slučajno ili namjerno, dokaz da ste sudjelovali i nekoj vrsti socijalnog eksperimenta, a ne naizgled pasivnom prisustvovanju predstavi očitovao se odmah po završetku kroz svađu dvojice novinara, kao što sam se i ja sa svojom partnericom nervozno nadglasavao tijekom odlaska kući, da bi ‘šiza’ popustila kojih sat vremena kasnije. Kao da se bjesnoća s uvoda tijekom predstave suspenzirala i na kraju prenijela kao zakašnjela negativna katarza – dokaz osobne nemoći, neorganiziranosti, slabosti i poniženosti… Dokaz da je crta preblizu, a nećkanje autoagresija.

Pored toga što je „Mali čovjek želi preko crte“ u tom segmentu izuzetno prodornog karaktera s pametnim korištenjem moderne audio-vizualne tehnologije, s druge strane predstava je postavljenja po uzoru na grčku tragediju u kojoj „Zbor malih ljudi“ predstavlja kor koji unosi dinamiku između dva karaktera koji vode predstavu, a njih su utjelovili kantautorica Sara Renar kojoj je ovo već treći projekt s Montažstrojem i pisac i glazbenik Ante Perković. Angažirani pod svojim pravim imenima u predstavi i izravnom obraćanju publici, rakurs se pojačao kroz kut osobno proživljenog, što ostavlja jači pečat nego da se ulazilo u konstrukte klasične dramatizacije. Ujedno je i riječ o najboljim i najdefiniranijim scenskim izvedbama u kojima sam osobno imao prilike vidjeti i Renar i Perkovića koji su time ogoljeno i pankerski iskreno uspješno ponizili popkukturne obrasce kakve poznajemo.

I za kraj htio bih se samo vratiti na već spomenutu suspenziranu agresiju koja nas je ‘oprala’ po završetku… Možda bi ishod bio drugačiji da nisu bili postavljeni stolci u dvorani i da su svi prisutni (što je dakako znastvena fantastika) aktivno sudjelovali, plesali i pjevali stihove koje jako dobro znaju i koji su svima preko video zida stalno bili pred očima, ili da se bar aplaudiralo nakon svake pjesme, jer su izvedbe bile u najmanju ruku fantastične.

Ali nije bilo tako, svi smo pasivno sjedili u tišini poput objekata i ponašali se kao da smo na klasičnoj predstavi teatra. Imaginarna crta koju nismo smjeli prijeći bili su ti (prokleti) stolci. Nisam aplaudirao niti jednom tijekom predstave jer nije nitko, a htio sam. Zbog tih nepisanih društvenih normi nisam prešao preko crte, a osjećam da sam trebao. Pa makar bio i jedini. Da sam to učinio osjećao bih se bolje. Svaka čast Borute i raspjevano društvo, naguzili ste nas kako treba.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute