Maja Posavec ‘Kada ne bih imala strah’ – oprezni start solo karijere

Osam godina je Maja Posavec sklapala mozaik pjesama za svoj prvi samostalni album.

  • 10
    Shares
Maja Posavec ‘Kada ne bih imala strah’

Neomeđena žanrovski, Maja Posavec složila je svojevrsnu kaleidoskopsku zbirku od dvanaest pjesama u kojima se mogu prepoznati singlovi koji korespondiraju s radom u bivšem sastavu Detour, zatim odlomci koje je lakše smjestiti u okvire glazbe za teatar, te pjesme koje čine zvukovne poveznice i ne spadaju u pop okvire, čak ni one koje kolokvijalno volimo nazvati ‘inteligentnim popom’. Za nastupni album svakako je pohvalan takav spektralni pristup u kojem autorica pokazuje sposobnost kameleonske prilagodljivosti različitim formama. No takav pristup donosi i zamku u kojoj može doći do nedorečenosti materijala, tj. gubitka niti vodilje, jer nešto što se minuciozno rađalo kroz duži niz godina lako može nepotrebno zazvučati kao kompilacijski uradak.

Album „Kada ne bih imala strah“ u konačnici se prilično hrva s tim problemom. Taman kad mu uhvatite ritam kroz neku pjesmu, on se u nekoj idućoj ‘resetira’ i odvede u neki neočekivani smjer, ne nužno i poželjan. U neku ruku to je eksperimentalni pop album koji i od slušatelja zahtijeva da ne pokazuju strah u preslušavanju. Dakako, da bi Maja Posavec svima olakšala tu ‘misiju’, ponudila je solidan broj potentnih radiofoničnih singlova koji će instantno podsjetiti na stari Detour, isti onaj koji je Majin vokal ustoličio kao jedan od vokala koji je prepoznatljivo obilježio hrvatski radijski eter u godinama iza nas.

Prvi takav singl je „Mediteranska“ (uspješno uglazbljeni stihovi pjesme „Između dva krika” Enesa Kiševića) koji nepogrešivo otvara album namećući se kao punokrvna alternativa za sve one koji u novom Detouru traže nit prekinutu Majinim odlaskom iz tog benda. Naredna „Prazan hod“ koja nastavlja u melankoličnom easy listening modu, pravocrtno proleti poput fillera, no vodi na pravo mjesto, do balade obojane decentnim keltskim motivima „Dok držiš me za ruku“, a balade su Majina specijalnost, što dokazuje i „Kada ne bi imao strah“ koja slijedi. No drugi pravi zgoditak prvog dijela albuma je ipak „Budi jak“ čiji vibrafonski odjeci stvaraju odličnu pozadinsku atmosferu i doprinose raskošnom otvaranju refrena kao kontrapunktu strofama.

„Dlan o dlan“ donosi preokret svojim sanjivim karakterom, ali nekako ostaje nedorečena, kad da se nije išlo dovoljno u smjeru sanjivog pop shoegazea kojem su sklone neke od ponajboljih kantautorica mlađe generacije s ovih prostora. Nakon toga u prilog ne ide ni narativni uvod pjesme „Bog svemir“ izrečen na način kako se djeci čitaju pripovjetke prije spavanja. Greška je to jer taj glumački narativ upadljivo strši izvan emotivnog koda albuma iz banalnog razloga jer se osjeti gluma. Možda je to uvjerljivo u kontekstu dječje predstave, ali u ovom slučaju to je umjetni umetak kojem tu nije mjesto.

Novi odmak donose „Tiho“ i „My Song“ koje su hommage staroj šansonjerskog školi Arsena Dedića, dakako onom dijelu koji je skladao za Gabi Novak. „Tiho“ posebno odiše tim štihom jer je snimljena uživo uz klavirsku pratnju Karla Hubaka, koji kao da nije skrivao insipiraciju vođenu izvedbama Branka Bulića koji je desetljećima pratio Dediće, kao što bi na momente i Majin vokal lako mogli zamijeniti za vokal Gabi Novak iz mlađih dana. Taj naum iz „Tiho“ otvoreno potvrđuje korištenje dijela pjesme „Što me čini sretnom“ u „My Song“ koja slijedi. Koliko zanimljiv, taj hommage diptih traje dovoljno dugo da kao slušatelj dobrim dijelom zaboravite koji album preslušavate, a praksa je pokazala da to u puno slučajeva može biti stranputica u drugom dijelu materijala koji obično od glazbenika zahtijeva jače autorske adute od onih s početka. Taj izlet uspješno na pravi put vraća „Nećemo se naći“, a pjesma također nudi razigrani jazz moment između pratećeg benda i Maje, a svakako bi bilo dobro da je toga općenito bilo malo više na albumu. „Nećemo se naći“ općenito dokazuje kako se pjevačica i bend itekako pronalaze i snalaze. Kroz taj opušteniji rakurs treba gledati i na akustični valcer „Između nas je šum“ prije intimnog oproštaja kroz baladu „Juha“ koja unese možda i previše hermetičnosti u završetak albuma.

U konačnici ‘bitka’ za prvi album dobivena je na bodove, ponajviše zahvaljujući iskustvu i neospornom glazbenom talentu Maje Posavec, no u svim ostalim pogledima autorstva prava profilacija Maje Posavec tek započinje.

Ocjena: 7/10

(Aquarius Records, 2018.)

  • 10
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh